Mala Kaća je najviše od svega voljela školske raspuste. Već prvog dana majka bi spakovala njen dječiji kofer i povela je kod baba Mire koja je živjela sama u staroj spratnoj kući, u mjestu na dva sata vožnje od Beograda. Kada god bi bila kod bake, spavala bi u dječijoj sobi i to baš u krevetu koji je pripadao njenom ocu.
Kuća je krila mnoge tajne i Kaći bila puno zanimljivija nego čitav Beograd. Baka je već deceniju živjela sama, tačnije od onog trena kada je umro njen suprug Mirčeta. Kaća nije zapamtila dedu. Njegov lik je vidjela samo na starim, prašnjavim, crno-bijelim fotografijama. Činilo joj se da je imao previše strog pogled i da se rijetko mogao vidjeti osmjeh ispod crnih, gustih brkova. Baba Mira je bila sušta suprotnost. Imala je mali trbuščić kakav vjerovatno krasi sve bakice, mislila je Kaća, i uvijek je bila nasmijana i dopuštala je svojoj unuci apsolutno sve.
Danima bi pretraživala sobe u pokušaju da iščupa koju davno zaboravljenu lutku ili pak neku knjigu bajki. Kuća kao da je bila magična, svake godine nudila bi djevojčici sve više i više…
Te zime snijeg bješe pokrio svu okolinu i Kaća bi samo na tren ujutru promolila glavu kroz prozor i već bi bježala unutra sa crvenim nosem kao u klovna. Potom bi otrčala kod bake u sobu i stala uz stari šporet koji je pucketao šireći toplotu oko sebe sve dok se ne bi dovoljno ugrijala da krene u nove avanture.
Jednog jutra, za doručkom, baka objavi da je kupila specijalni jastuk samo za Kaću i da ga je oprala, ali je zbog zime tek sada suv i spreman. Djevojčica je malo negodovala jer je voljela miris starih stvari koji se bješe usadio u svaki kutak kuće, ali sa bakom ne bješe rasprave.
Te noći djevojčici je dugo trebalo da utone u san. Okretala je i prevrtala jastuk svakih nekoliko minuta. Kada ju je napokon savladao umor, umjesto avantura dočeka je košmar…
Sanjala je kako je kuća u plamenu i kako ona trči i doziva baku. Taman kada je uspjela da je pronađe, plafon se srušio na baku. Počela je da vrišti i žmuri, a potom je začula poznati glas.
– Šta je bilo, ludice? Dođi da te zagrlim! Ružno si sanjala, dušo bakina.
Bila je srećna što je sve to bio samo san. Ridala je što od pretrpljenog straha, što od sreće. Osjetila je da joj je posteljina mokra. Zbunjeno je pogledala baku koja je pružila ruke ka njoj i umirivala je riječima.
– Ne brini se, dušice, svima se to događa kada smo mali. Ružno si sanjala i upiškila se. Dođi da se presvučemo, a onda te vodim da spavaš sa mnom.
Okačila joj se o vrat i prepustila se bakinom zagrljaju, koja ju je u naručju povela u svoju sobu dok je sanjiva Kaća prigovarala:
– Za sve je kriv jastuk! Rekla sam ti da hoću onaj stari, on miriše kao kuća i na njemu uvijek fino sanjam.
– Kaća, dijete, to je samo obični jastuk. Ovaj novi je udobniji, navići ćeš se! Tvoja majka mi je rekla da baš njega nabavim da ne bi imala problema sa alergijom kao što si lani imala.
– Bako, molim te! Ne želim više da spavam na tom jastuku!
– Pusti to sada, svakako ćeš večeras spavati sa mnom.
Nakon što joj je baka pomogla da se presvuče, legle su zajedno i ostatak noći Kaća provede u mirnom snu.
Sljedeći dan prođe u prepirci o tome da li treba zadržati novi jastuk. Baka bješe uporna.
– Vidjećeš, samo je potrebno da se malo navikneš na njega. Već večeras zaboravićeš sve košmare.
– Ali, bako…
– Nema ali! Vrijeme je da budeš ozbiljna djevojčica i maneš se gluposti.
Teška srca Kaća odustade od dalje rasprave. Otišla je da opere zube i da se spremi za krevet.
***
Leži u krevetu pokrivena jorganom, i očima krupnim od straha posmatra sjenke po sobi koje se kreću u ritmu snježnih pahulja koje napolju viju. Sebi je obećala da neće sjekirati baku. „Biću hrabra. Izdržaću i san će doći“, govori sebi dok okreće jastuk po ko zna koji put. Udara ljutito malom dječijom šakom po njemu: „Zašto mi kvariš raspust? Pusti me da sanjam.“ Na svaki šum koji dopire spolja, ona se trgne. Čuje kako joj srce dobuje u malenim grudima.
Sklopila je oči i drži ih jako zatvorenim. Čula je od starijih da treba brojati ovčice ako ne možeš da zaspiš: „Jedna ovca, druga ovca, treća ovca… aaah kako je ovo dosadno. Šta ako dođe vuk ako budem ovoliko pominjala ovce? Vukovi žive u planini, nema ih ovdje u gradu.“ Kapci joj postaju sve teži i teži, a misli nekako razmazane i nejasne…
– Bježi, Kaća! Ne osvrći se! Vuk je u kući! – govori joj baka dok je gura niz stepenice. – Trči ka komšijama, ja ću ga zadržati!
Kaća nesvjesna toga o kakvom se vuku radi i otkud on u kući, ali preplašena bakinim riječima, trči preko stepenica, čini joj se da prelazi po dvije u koraku. Došla je do ulaznih vrata, ali ne može da ih otvori. Udara ručicama – vrata ne popuštaju. Podiže i spušta kvaku – opet ništa. Osvrne se da vidi ide li za njom baka kada ono umjesto bake niz stepenice se spušta vuk! Ima velike i krvave zube, ali umjesto da ide na četiri noge kao onaj koga je vidjela u zoološkom vrtu, ovaj stoji uspravljen na dvije i visok je poput čovjeka. Reži i vilicom kreće ka njenom licu. Kaća je pružila ruke ispred sebe i počela da vrišti ne bi li se odbranila…
U krevetu je. Opet se pomokrila, a nigdje ni traga od vuka u sobi. Dobro je makar nije opet vrištala u snu tako da nije probudila baba Miru. Bijesno gleda u jastuk.
– Zašto mi ovo radiš? Mogli smo da budemo drugovi, ali ti si zao! Mora da si začaran.
Izvukla se iz kreveta. Noćas će sve prestati, obećala je sebi.
– Niko ne može da uništi moj raspust, pa čak ni ti! Upamti to! – obraća se jastuku, a potom ga ljutito uzima u naručje i odlazi sa njim do prozora. Popela se na prste kako bi dohvatila bravu i nekako uspijeva da ga otvori. Hladan vazduh ulazi u sobu, ali Kaćin naum ništa ne može da naruši. Skupila je svu snagu i zafrljačila jastuk u noć. Čula je kako tone u snijeg i sva zadovoljna i ponosna zatvorila prozor, obraćajući mu se po posljednji put.
– Eto ti! Pa sada plaši mačke i pse, mene više nećeš nikada!
Uspjela je sama da skine vlažnu posteljinu i da se presvuče u suvu odjeću, a potom se uvukla kod bake u sobu. Probuđena iz sna, baka bi zbunjena.
– Je li sve u redu, dušo moja?
– Jeste, bako, samo mi je bilo hladno pa sam došla da se ugrijem kraj tebe.
– Lezi, zlato moje!
Zagrlila je baku i slatko zaspala znajući da će od sjutra opet spavati u svom krevetu i na starom jastuku, a umjesto vukova pohodiće je vile i prinčevi.
***
Narednog jutra baka Mira pronašla je ispred kuće ostatke jastuka kojeg tokom prethodne noći bjehu rastrgli psi i mačke. Ono što je ostalo od njega, odložila je u obližnji kontejner. Unuci ništa nije pominjala, već je iz ormara izvukla onaj stari i spremila ga.
Te noći osmjeh je ozario Kaćino lice kada je spustila glavu na jastuk.
