Proljeće je donijelo miran period za Odjeljenje za posebne zadatke MUP-a Crne Gore. Već tri nedjelje nije bilo slučaja koji bi iziskivao njihovo angažovanje.
Milovan Nedeljković koristi taj predah tako što se posvetio naučnom radu. Svakodnevno posjećuje zatvorenike u ZIKS-u i razgovara sa njima, analizira njihove ličnosti i pokušava da uoči obrasce ponašanja.
Dani odmora mnogo teže padaju inspektoru Jankoviću i Vesu Vukoviću koji većinu radnog vremena provode ili u kancelariji ili, kao tog jutra, u bifeu…
– Kunem ti se, Veso, nekoga ću ubiti ako ovo potraje još koji dan. Dođe mi da tražim premještaj… Postali smo prave alapače. Sjedimo i gledamo koja koleginica nosi koju vrstu veša. Da sam htio nečim takvim da se bavim, ne bih akademiju završio i godinama glavu u torbi nosio!
– Ja ne vidim da je baš toliko loše, čak naprotiv… Jako sam iznenađen Vašom reakcijom.
– Mlad si još, pa vjeruješ kako je čovjeku ljenčarenje neophodno. Vidjeću te kroz koju godinu kada postaneš adrenalinski zavisnik. Baš me zanima kako se šef provodi sa onim svojim „lujkama“. Ne vjerujem ni da porodice vode računa o ljudima koje on posjećuje.
Baš u tom trenutku, u prostoriju je ušao doktor Nedeljković. Pogledom je tražio svoje ljude. Veso ga ugleda i mahnu mu, pozivajući ga da im se pridruži. Umjesto toga, Milovan im dade znak da ustanu i da ga slijede.
– Evo šefa! Hoće da dođemo. Možda napokon i bude neke akcije.
– Uh, nadam se! Hajde, skoči na noge lagane! Znaš da mrzi kada mora da čeka.
***
Soba za sastanke
Milovan sjedi u fotelji i lista papire koje ima pred sobom. Preko puta njega su inspektor Janković i Veso. Čekaju da im šef napokon saopšti zbog čega ih je pozvao. Prije nego što to učini, pruža im obojici po fasciklu sa spisima.
– Molim da pažljivo proučite dosije koji sam vam dao. Zanima me vaše mišljenje o slučaju koji je u njemu opisan. Neću ništa reći kako ne bih uticao na vaš sud. Kada završite, prodiskutovaćemo.
– Nikada Vam se nisam ovako obradovao! Vrijeme je bilo da nahranite naš mozak nečim prije nego što potpuno zakržljamo.
– Jankoviću, baš je lijepo čuti da ti ljenčarenje teško pada.
– Šta vam je svima? Pa, kako vi to mene doživljavate?
– Posveti pažnju dosijeu koji sam ti dao, pa ću razmisliti kako ću te doživljavati.
– Bacam se na zadatak!
Dva policajca su u tišini listala papire. Mrštili su se pokušavajući da shvate zašto je njihovo mišljenje bitno za takvo nešto…
– Ako smijem da pitam, zbog čega ste nam dali dosije jednog zaključenog i nedvosmislenog slučaja? Sve je jasno kao dan, krivac uhvaćen i osuđen!
– Polako sa zaključcima, inspektore! Veso, zamolio bih te da izneseš slučaj u kratkim crtama pa ću onda da vam ispričam zbog čega je postao predmet našeg interesovanja.
Mladi policajac se prvo nakašljao kako bi pročistio grlo, a potom je otpočeo referat:
– Fikret Spahić, star trideset i sedam godina, optužen je i osuđen za ubistvo sa predumišljajem. Nalazi se na odsluženju kazne u trajanju od deset godina. U ZIKS-u je evo već druga godina. Na teret mu se stavlja ubistvo Radoja Radmilovića, nesuđenog tasta. Zločin se dogodio prije tri godine u kući pokojnog Radmilovića, gdje je osuđeni živio kao podstanar. Tijelo stradalog pronađeno je u njegovom dnevnom boravku, iza zaključanih vrata. Kćerka gospodina Radmilovića, Milena, bila je ta koja je zatekla zaključana vrata. To je u njoj probudilo sumnju, pa je odmah pozvala policiju koja je vrata sobe silom otvorila i pronašla na podu opruženo beživotno tijelo vlasnika kuće. Na stradalom nije bilo nikakvih tragova borbe ili ulaznih rana. Tek naknadnom obdukcijom, koju je zatražila Milena, utvrđeno je da je Radoje Radmilović zapravo bio otrovan. Pošto se radilo o nesvakidašnjoj vrsti otrovne supstance, procedura identifikacije iste je potrajala sedam dana. Snimak kamere video nadzora, iz butika preko puta kuće Radmilović, jasno je ukazivao da niko osim Fikreta Spahića nije napustio kuću u vrijeme kada se ubistvo moralo dogoditi. Sa druge strane, optuženi je, u trenutku kada je izlazio, izgledao krajnje rastrojeno i napeto. Maltene je odjurio iz kuće u kojoj se dogodio zločin. Kasnije tokom istrage je ustanovljeno da su Fikret i Milena bili u tajnoj vezi, te da je pokojnik to saznao i potpuno se otvoreno usprotivio njihovoj ljubavi. Komšije kažu da se baš tog dana čula galama koja je prethodila užurbanom odlasku gospodina Spahića. Suđenje je bilo kratko. Fikret je poricao da je išta učinio. Ključ od sobe nije pronađen, ali se znalo da je optuženi imao svoj primjerak, tačnije, i on je to potvrdio, samo nije mogao da objasni gdje se taj ključ nalazi. U kuhinji pokojnika pronađena je šolja sa tragovima otrovne materije u njoj. Tužilac je iznio osnovanu sumnju da je Fikret otrov sipao u kafu stradalog i da ju je ovaj, ne sluteći ništa, popio. Pošto je bio stanar kuće, logično je bilo da njegovi otisci prstiju budu prisutni svugdje, pa i u kuhinji koju je dijelio sa porodicom Radmilović. Zato je sudija na osnovu čistog osjećaja i nedostatka oslobađajućih činjenica donio odluku. Kada je pozvan da se na sudu izjasni o optužbi, Fikret je odbio, uz objašnjenje da za njega veća osuda ne postoji od saznanja da Milena vjeruje kako je on bio u stanju da ubije Radoja i to na tako perfidan način.
Milovan je riješio da prekine izlaganje mladog policajca:
– Dovoljno je toliko! Dodaću samo da se otrovna materija koju su našli u tijelu pokojnika ne može tako lako naći u Evropi, čak ni na ilegalnim tržištima. Dobija se iz biljke koja raste isključivo u Južnoj Africi. Važno je istaći i da su od više puta pominjane sobe postojala samo dva primjerka ključa. Do danas nijednom nije uđeno u trag. Jedan je bio Fikretov, a drugi vlasnikov. Kao što ste rekli, gospodin Spahić nije ponudio objašnjenje o tome šta se dogodilo sa njegovim ključem.
– Šefe, to je bar jasno, otarasio ga se! Ostavio na nekom smetlištu, zafrljačio u rijeku ili nešto tako… Mora da su se danima svađali sve dok nešto u Fikretu nije puklo i onda je riješio da isprati svog zamalo pa tasta na onaj svijet! Kada je izašao iz kuće, bacio je nekud ključ, vjerovatno u nadi da će se pojaviti policajac koji želi da lomi glavu misterijom o ubistvu u zaključanoj prostoriji i koji ne vjeruje u jednostavne slučajeve. U prvom momentu nije imao sreće i završio je u zatvoru, ali onda ste se pojavili Vi i sada je opet na konju.
– Šteta što rijetke trenutke kada kažeš nešto ispravno uništiš lošom ironijom. Pogodio si da se otarasio ključa, ali ne prije nego što se vratio nazad u kuću Radmilovića i saznao za zločin. Iz straha, kada je čuo kako su pronašli Radoja, učinio je sve da obezbijedi sebi alibi i dokaže kako nije mogao biti iza zaključanih vrata. Rješenje misterije, pak, leži u pronalasku drugog ključa. Onog koji je pripadao pokojniku.
Veso je osjetio potrebu da ovaj put podrži kolegu:
– Moram da priznam da sam zbunjen! Slažem se sa inspektorom Jankovićem. Zašto ste toliko sigurni da je Fikret nevin?
– Prvo, zato što poznam čovjeka koji govori istinu i koji nije sposoban da nekome nanese zlo. Takav se nikada ne busa previše i kada je pogrešno optužen slomi se pod teretom saznanja da njegovo okruženje može čak i da ga zamisli kao zločinca. Drugo je to što mi je ispričao gdje je sakrio svoj ključ. Provjerio sam i, zaista, ključ je bio skriven u susjednom dvorištu jedne napuštene kuće. Zato prestanite da igrate sa mnom misaone igre, nego pokušajte malo da demaskirate slučaj! Mislim da bi bilo pametno da pođemo na mjesto zločina, ako se slažete?
Janković je srdačno poskočio:
– Bolje i tri godine hladno mjesto zločina nego kafenisanje u četiri zida!
Milovan i Veso se nasmijaše novopridošlom talasu energije svog kolege, a potom sva trojica napustiše prostoriju…
***
Porodična kuća Radmilovića bila je napuštena. Milena, kćer stradalog, stavila ju je na prodaju i odselila na more, odmah nakon završetka suđenja. Zbog visoke cijene koju je odredila, prodaja još uvijek nije bila realizovana. Milovan Nedeljković je poslao Vesa u agenciju koja je za Milenu vršila prodaju kuće i ovaj se ubrzo vratio sa ključem. Istraga je mogla da počne…
Kada su otvorili vrata, naprijed je išao doktor Nedeljković, koji je inače rijetko obilazio mjesta zločina. Kuća je i dalje bila potpuno namještena, kao da se kćer stradalog nije usudila da išta pomjeri nakon očeve smrti.
Posmatrajući Milovana, niko ne bi pomislio da je u njemu toliko energije. Zavirivao je u svaki kutak kuće, uzimao knjige sa polica i listao ih, tražio porodične fotografije… Za to vrijeme, Veso i inspektor Janković su besciljno lutali prostorijama prateći svog šefa.
– Jedna stvar mi ne da mira… Koliko sam shvatio, da Milena nije zatražila obdukciju, čitav slučaj bi se vodio kao prirodna smrt. Šta ju je natjeralo da pomisli da joj je otac bio žrtva zločina? Prosto je nevjerovatno da je odmah posumnjala na čovjeka za koga se htjela udati.
– Upravo tako, dobri moj Veso! To je prva, ali ne i jedina nelogičnost u ovom slučaju. Druga je odabir otrova, i treća, i možda najbitnija – pitanje, ko je najviše profitirao od smrti gospodina Radmilovića? Fikret mi ne djeluje kao glup čovjek i nevjerovatno mi zvuči da bi stavio svoju budućnost na kocku samo da bi uklonio tasta.
U razgovor se ubacio i inspektor Janković:
– A šta se događa sa Milenom? Da li je ona bila makar osumnjičena? Ako ste nekim ludim slučajem opet u pravu i ako je Fikret zaista nevin, zar ne ostaje ona kao glavni osumnjičeni? Navela je istragu pravo na nesrećnog čovjeka i faktički ga ostavila bez šanse da se bori za svoju slobodu.
– Dobro razmišljanje, inspektore! Čak je i motiv tu, jer je Milena jedini nasljednik ne tako male cifre koju je iza sebe ostavio pokojnik. Svi su bili iznenađeni činjenicom o kolikom se iznosu radi jer je gospodin Radmilović bio fizički radnik u penziji. Ovu kuću je naslijedio od oca i samo ju je obnovio nekoliko godina prije tragičnog događaja. Problem leži u tome što ona ima čvrst i neoboriv alibi. Cijelo prijepodne, na dan ubistva, bila je van kuće. Sve dok se nije vratila i našla zaključana vrata… Postoje pisane izjave više svjedoka o njenom kretanju tog dana.
– Šta je sa prozorima, šefe? Da li su bili zaključani kada je stigla policija? Postoji li način da ih je neko spolja zatvorio ili da je pokojnik nekoga pustio da izađe kroz prozor prije nego što je otrov počeo da djeluje?
– I ja sam mislio o tome, ali dovoljno je da priđete prozorskom oknu i uvjerićete se kako je stolarija maltene ganc nova, to jest, bila je nova u periodu kada se ubistvo desilo, što ne ostavlja prostora za manipulisanje spolja. Rješenje je u otrovu i drugom ključu! Ako riješimo jedno od ta dva pitanja, pronaći ćemo i ubicu! Kako bismo lakše pretražili čitavu kuću, predlažem da se razdvojimo. Pokušajte da što više saznate o životima članova porodice Radmilović i njihovog stanara na osnovu stvari koje su ih okruživale. Otvorite knjige, stare časopise, dnevnike… Neka sitnica može da nam obasja slučaj. Za to vrijeme, ja ću ostati ovdje u sobi gdje se desio zločin. Imam ideju na kojoj želim da poradim.
Inspektor i mladi policajac su poslušno klimnuli glavama i ostavili samog doktora Nedeljkovića koji je prišao zidu i počeo da kucka po njemu.
Veso je pretraživao sprat kuće, a inspektor Janković prizemlje. Nakon dvadesetak minuta, mladić je uočio crno-bijelu fotografiju koja mu je privukla pažnju. Na njoj se nalazio Radoje Radmilović iz mlađih dana, okružen grupom Afroamerikanaca. Pogledao je pozadinu fotografije, na njoj je stajalo olovkom ispisano „Ljeto ’78”. Nešto mu je govorilo da se radi o značajnom tragu koji će šef već znati adekvatno da iskoristi. Dok je silazio niza stepenice pokupio je i inspektora Jankovića.
Zatekli su Milovana na koljenima. Tepih bješe uklonjen sa poda i doktor je klečao i prstima udarao po patosu. Toliko je bio odlutao mislima da nije ni primijetio svoje ljude.
– Šefe, vidim fino se zabavljate i bez nas. Ako smijemo da prekinemo… Veso smatra da je našao nešto što bi moglo biti od važnosti za slučaj.
– Dozvolite… samo još… trenutak… i evo ga! Inspektore, nađite nož ili nešto slično. Bilo šta što je usko i što mogu da iskoristim kao polugu.
Zbunjeni inspektor je otišao po nož. Nije uspio da shvati ushićenje svoga nadređenog, niti je vidio neku korist od lupanja po daskama u prostoriji, tri godine nakon smrti vlasnika kuće. Našao je u kuhinji sječivo bez drške i donio ga je Milovanu. Ovaj je zabo sječivo u patos, potom se svojom težinom navalio na drugi kraj noža i parče patosa je kliznulo ka gore otkrivajući skriveni uski prostor u podu, veličine jedne manje knjige. Doktor Nedeljković je hitro zavukao ruku unutra i svega nekoliko trenutaka kasnije pred zapanjena lica kolega izvadio primjerak nekog ključa i jedan platneni zamotuljak. Ključ je pružio inspektoru, a potom je iz zamotuljka pažljivo izvadio staklenu bočicu na čijem se dnu vidjela mutna žuta tečnost.
– Eto ga! Jedna misterija je riješena. Da čujem sada, šta ste to pronašli?
Lice Milovana Nedeljkovića je sijalo od sreće, dok njegovi ljudi još nisu uspijevali da se povrate od iznenađenja. Veso mu je pružio fotografiju promrmljavši nešto nerazgovjetno. Forenzički psihijatar je samo ovlaš osmotrio sliku, a potom je okrenuo njenu poleđinu i zadovoljno se osmijehnuo.
– I druga misterija je riješena! Ako ste spremni, možemo da napustimo ovu kuću. Na putu ka stanici odgovoriću na sva pitanja, u slučaju da je ostalo nešto što vam nije jasno. Moramo da požurimo! Želim da se slučaj što prije opet otvori. Napokon ima materijala da se Fikret oslobodi.
Lica njegovih ljudi govorila su mu da oni i dalje ne slute rješenje misterije, ali sudbina jednog čovjeka nije mogla više da čeka. Trebalo je ispraviti nepravdu!
***
Narednih dana sva država je brujala o ponovnom otvaranju slučaja Radmilović. Samo jedan čovjek u zemlji imao je moć da svi slušaju glas njegovog razuma. Oči stručne, ali i laičke javnosti, bile su uprte u Milovana Nedeljkovića. Njegov iskaz potkrijepljen dokazima na obnovljenom suđenju učinio je da sve optužbe protiv Fikreta Spahića budu odbačene. Kao zaključak stajala je zabilješka o tome šta se stvarno dogodilo.
***
Radoje Radmilović je tragično doživio činjenicu da mu se kćer viđa sa Fikretom. To je potpuno narušilo njegovu sposobnost rasuđivanja i dovelo do toga da na površinu opet ispliva njegova mračna ličnost iz prošlosti.
Naime, pokojnik je dio života proveo kao član posade broda za prekookeansku plovidbu. Novom istragom je utvrđeno da je u tom periodu proveo više od pola godine u Južnoj Africi gdje je radio u rudnicima dijamanata.
Odatle odlazi iznenada, nakon misteriozne smrti vlasnika rudnika, pod, u prvom trenutku, nerazjašnjenim okolnostima. Radoje uspijeva da izbjegne policijsku istragu. Tajno se ukrcava na brod i vraća se kući. Ovo bjekstvo čini ga glavnim osumnjičenim u slučaju koji je nakon istrage okarakterisan kao ubistvo. Vlasnik rudnika bio je otrovan…
Po povratku kući, Radoje postaje novi čovjek. Prestaje da odlazi na putovanja, ženi se, i Anđa, njegova supruga, rađa mu Milenu. Od krvarenja nastalog nakon porođaja Anđa umire.
Uloga oca dodatno mijenja Radoja. Uspijeva da završi za sebe invalidsku penziju i Milena postaje centar njegovog svijeta.
Tako biva sve dok u njihov život ne uđe Fikret Spahić… Da bi prikrio bogatstvo koje je donio iz Afrike, Radoje je prinuđen da izdaje dio porodične kuće. Tako dobijaju podstanara i između njega i Milene ubrzo se javlja nekontrolisana ljubav.
Našavši se po prvi put suočen sa mogućnošću da izgubi kćer, Radoje na sve načine pokušava da ih rastavi. Nudi Fikretu čak i novac, ali ovaj to sa gnušanjem odbija.
Nakon posljednje u nizu svađa, Fikret bijesan napušta kuću sa prijetnjom da će Mileni ispričati sve. Radoje, slijep od bijesa, shvata da mu ostaje samo jedan potez i to očajnički…
Probudiće u kćerci osjećaj mržnje prema izabraniku njenog srca. To će učiniti da zauvijek zaboravi na lijepe trenutke koje su imali.
Uzima bočicu sa otrovnom materijom, koju je zajedno sa dijamantima donio iz Afrike kada je bježao od svog zločina. Zaključava iznutra vrata prostorije i nakon što ispije otrov, ključ i bočicu ostavlja u tajnom otvoru u patosu.
Vjerovatno je danima pokušavao da smisli kako da eliminiše Fikreta, ali ga je strah od toga da bi, ako se istina sazna, Milenu nepovratno izgubio natjerao da od te ideje odustane.
Umjesto toga, lišio je sebe života kako bi makar Milena ostala zauvijek vezana za uspomenu na njega.
***
Kada je istina izašla na vidjelo, bila je dodatno ojačana novim Fikretovim svjedočenjem, koji je, kada je osjetio da postoji šansa da se bori za svoju slobodu, napokon to i riješio da učini. Uz njegov iskaz i otiske Radoja Radmilovića na bočici sa otrovnom supstancom više nije bilo sumnje u to šta se zaista dogodilo iza zaključanih vrata prije tri godine.
Nakon oslobađajuće presude, Milena Radmilović je u više navrata pokušala da sa Fikretom Spahićem obnovi kontakt, ali on nije želio ni da čuje za nju…
Za Odjeljenje za posebne zadatke dani dosade i anonimnosti su bili završeni. Počev od Milovana pa do Vesa Vukovića, javnost je željela da zna sve o ljudima koji se bore za istinu čak i onda kada zaborav donese tišinu, a krivda potisne pravdu.
