Veliki rat otpočeo je na dan kada je Ludvig kročio u petu deceniju života. Tog jutra je uz prvu kafu u novinama čitao proglas o mobilizaciji. Ubrzo se spremio i dobrovoljno odazvao na poziv u rat. Znao je da će monarhija imati itekako koristi od njega i njegovih mirnih ruku…
Do prije pet godina radio je kao hirurg u najvećoj bolnici u Beču, a sada sa svojim pukom napreduje ka Sremu. Za nepunih mjesec dana stekao je snažnu reputaciju u vojsci. Nije bilo mete na rastojanju do tri stotine i pedeset koraka koja je mogla izbjeći njegov, iz puške ispaljen, hitac.
Muk ga je pratio gdje god bi išao, kao da su i saborci strahovali od vižljastog, prosijedog strijelca sa crnim rukavicama, koje je navlačio uvijek prije nego bi uzeo svoju pušku u ruke. Te “crne ruke”, kako su ga zvali saborci, sijale su smrt u neprijateljskim redovima.
U ratu koji se najviše vodio borbom prsa u prsa, ili pak rovovskim puškaranjima, Ludvig je bio svirepo oružje sa bezbjedne distance. Zauzeo bi mjesto iza saboraca, na nekom uzvišenju, i kamufliran gledao kroz nišan ka neprijateljskoj liniji. Ubrzo bi počeli da se nižu hici iz njegove puške. Sa skoro svakim hicem padao bi neko od boraca sa suprotne strane…
Osvanulo je prozračno jutro u Sremu, austrijska vojska se spremala da otpočne svoju novu ofanzivu na Srbiju. O Srbima je Ludvig znao samo da su jako uporni i požrtvovani. Na studijama je upoznao Miladina, momka iz Šumadije koga je otac, poznati trgovac svinjama, uputio na školovanje u Beč. On je bio toliko istrajan u namjeri da ne iznevjeri svog oca, da je za pola godine uspio ovladati jezikom i postati jedan od boljih studenata. Da su Srbi kao nacija takvi, pokazalo se već na samom početku rata. Hrabro su izdržali prvi udar i zato je Beč bio prinuđen da pokuša da na Srbiju udari kroz Panoniju.
Tog jutra, kao i svakog kada je trebalo ići u boj, ustao je rano i obrijao se. Nije želio otići na onaj svijet zapušten, a u ovom ratu se nikada nije znalo kada ce naići nečiji smrtni čas. Potom je podmazao pušku, o kojoj je vodio računa kao o djetetu, navukao crne rukavice i svakog trenutka očekivao pokret svog puka.
Pukovnik Rist stao je pred svoje ljude i održao kratak, ali energičan govor. Govorio im je kako su Srbi udarili na Austrougarsku carevinu, ubili su princa i moraju platiti to tako što će biti pregaženi. Čuli su se borbeni poklici vojnika i boj je mogao da počne…
Pošto je teren bio ravan, Ludvigu je bilo teže da pronađe poziciju sa koje je mogao da bude uobičajeno ubojit. Jedino mjesto odakle je mogao da dejstvuje bila je krošnja jednog ostarjelog hrasta. Popeo se na drvo, smjestio na jednu od grana i kanapom vezao svoje tijelo za stablo, u slučaju da izgubi ravnotežu.
Austrijski juriš započeo je negdje oko deset sati. Ubrzo potom, “crne ruke” odnijele su i prvi život tog dana. Srbi su pružali fanatičan otpor i u talasima hrlili ka borbenoj liniji. Jauci, eksplozije i prasak oružja ispunili su vazduh. Krv je natapala suncem milovanu ravnicu.
Ludvig je uočio kako se mala četa od nekih petnaestak Srba izdvojila i sa boka pokušava da se prišunja njegovim saborcima. Opalio je prvi put i jedan od njih jauknu i pade. Ostali zbunjeno gledaju okolo, pokušavaju da pronađu ko ih je otkrio. Za to vrijeme stiže i drugi hitac, a potom i treći. Svaki hitac onesposobio je po jednog Srbina. Onaj prvo-pogođeni već je ispustio dušu, a onda jedan od njih spazi kako se krošnja hrasta pomjera i pokaza preostalim saborcima, koji se dadoše u trk ka drvetu, istovremeno pucajući na slijepo. Nije se uspaničio, već je nastavio smireno da cilja i jednog po jednog da eliminiše.
Bili su na nekih dvije stotine koraka od njega kada ih je preostalo još petorica. U narednih sto koraka uspio je da zaustavi još dvojicu, i sada su samo trojica hitala ka njemu. Tek što je opet repetirao, počeo je da nišani jednog od preostale trojice i tada taj zastade kao da je predosjetio smrt. Podigao je glavu i činilo se da je gledao Ludviga pravo u oči preko njegovog nišana, skrivenog u krošnji. Strijelac je držao prst na orozu, ali lice prilike koja je stajala nepokretno i čekala smrt ga je prenerazilo.
To bješe lice dječaka, okupano u krvi njegovih drugova. Uniforma na njemu krojena je za nekog većeg i starijeg, nije mogao imati više od petnaest godina. Gledao je u Ludviga bez straha, od smrti se više nije plašio. Snašla je njegove drugove, pa što ne bi i njega. „Da je moj Fric živ, danas bi bio nalik ovom djetetu.“ Suze su mu ispunile oči, a već narednog trena kršum mu prođe kroz vrat, puška mu ispade iz ruku, a tijelo omlitavi i krenu za njom…
Strijelčev leš osta sablasno da visi u vazduhu…
***
Ana ga je pozvala, njihov desetogodišnji dječak vratio se iz škole i žali se na nesnosne bolove u predjelu trbuha. Rekao je da mu ga obavezno pošalje na pregled i već sat vremena kasnije nalazio se nad uspavanim tijelom svog sina.
Hitno ga je otvorio i uklonio mu upaljeno slijepo crijevo. Dječak je iznenada tokom operacije prokrvario zbog čega je ubrzano tonuo u stanje šoka. Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći, ali nije mogao da sačuva život svog djeteta. Uplakan je napustio salu i skinuo bijele hirurške rukavice sa namjerom da više nikada ne operiše.
Bio je četvrti mart hiljadu devet stotina devete godine. Poznati bečki hirurg Ludvig Rajst objavio je da se povlači u penziju.
***
Preživjeli dječaci su klicali od sreće. Još nisu vjerovali da pred njima visi tijelo onoga koji ih je zamalo pa sve poslao Bogu na ispovijest. Onaj koji bješe pogledom zaustavio Ludviga, prišao je i sa njega skinuo crne rukavice koje je potom navukao na svoje šake. Pušku je podigao sa zemlje i dao drugu do sebe, a onda riješiše da se vrate svojim palim drugovima kako bi se uvjerili da još neko nije uspio da prevari smrt.
