– Veso, logika je u našem poslu najbitnija poštapalica. Je li tako, doktore Nedeljkoviću? Niko ne može mladom kolegi da objasni prednosti logike bolje od Vas, koji umom carujete.
– Opet ste dobro raspoloženi, inspektore Jankoviću. Kada me već pitate, da odgovorim. Logika može biti mač sa dvije oštrice. Da bi bila korisna, mora počivati na nizu provjerenih činjenica koje pripadaju istom skupu, inače će doći do brkanja baba i žaba i zaključak će biti neupotrebljiv.
– Eto vidiš, Veso, našeg doktora i kada ne razumijemo, moramo da se divimo njegovom intelektu.
Mladi policajac klimnu glavom u pokušaju da prekine šegačenje inspektora Jankovića sa Milovanom. Prije dvije nedjelje priključen je Odjelu za posebne slučajeve. Za to vrijeme, na njega je najveći utisak ostavio upravo Milovan Nedeljković, forenzički psihijatar o kome su pričali svi. Čovjek koji je svojim idejama uspio da rasplete najzamršenije kriminalne intrige. Bio je strah i trepet u državnoj policiji.
Sa druge strane, nije mogao da vjeruje da je vickasti inspektor Janković bio desna ruka i glavni operativac na terenu i ispitivanjima osumnjičenih u svim slučajevima u kojima je Milovan pozivan za savjetnika. Mada potpuno različiti kao osobe, činili su ekipu koja je bilježila izvanredne rezultate.
– Šefe, ubrzo nam iz Odjeljenja za organizovani kriminal šalju jednog zlatara. Njegova radnja je orobljena pa im treba procjena slučaja. Smatraju da je to djelo iste grupe koja nas već više od godinu dana vuče za nos i koja je do sada orobila već desetinu juvelirnica u zemlji i regionu. Smatram da je suvišno što ga šalju nama, ali dobro, i onako treba prekratiti ovaj kišni novembarski dan.
– Pa javite im da se ne muče kada ste Vi već sve shvatili. Poštedite i njih i nas napora.
– Osjećam li to ironiju u Vašem glasu, šefe? Vidiš, Veso, ja sada logički zaključujem da šef ne voli kada ishitreno donosim zaključke. Jesam li u pravu?
– Bolje da su momka poslali negdje da se bavi papirologijom nego što su ga dali tebi. Ovako će da pokupi sve načine zabušavanja na poslu.
– Nemojte tako, ipak smo Vi i ja tim.
„Biće ovo dug dan“, mislio je Veso Vuković u momentu dok je zajedno sa kolegama ulazio u sobu za ispitivanje…
***
14:35, soba za ispitivanje
Sa jedne strane stola sjede jedan do drugog Milovan, inspektor Janković i Veso. Preko puta njih je žrtva pljačke, sedamdesetogodišnji zlatar. Sjedi i nervozno se meškolji u stolici, dok mu je pogled uprt pravo u inspektora koji vodi ispitivanje. Samo povremeno zapazi sa lijeve strane Milovana koji jedini ništa ne bilježi već, zavaljen u udobnoj stolici, sluša. Nekada se čini kao da padne u trans, sklope mu se kapci i žmuri…
Opljačkana juvelirnica se nalazila u zlatarevom posjedu i bila je nasljeđe od njegovog oca, koji je takođe bio zlatar. Radnja je bila smještena u centru grada i prosto je bilo nevjerovatno kako niko ništa sumnjivo nije primijetio.
– Da rezimiramo, gospodine Isak, radnju otvarate u devet sati svakog jutra. Ne zapošljavate nikoga tako da ste sami u radnji, niste primijetili ništa sumnjivo i jednostavno se ne sjećate ničega nakon prve jutarnje kafe koju svakodnevno naručujete u obližnjem restoranu zajedno sa doručkom.
– Upravo tako. Posljednje čega se sjećam je da sam, odmah po otvaranju radnje, imao mušterije i taman pomislio kako će ovo biti dobar dan za mene… Ispijao sam kafu kada mi se sve pomračilo… Probudio sam se sav konfuzan, trebalo mi je nekoliko trenutaka da uopšte shvatim gdje sam. Ništa u radnji nije bilo slomljeno, ali sam odmah znao da sam pokraden. Zaključao sam vrata i aktivirao alarm. Za svega nekoliko minuta, Vaše kolege su došle i konstatovale da sam žrtva pljačkaša. Potom su izvršili uviđaj. U nesvijesti sam bio oko pola sata.
– Po kafu i doručak idete sami ili Vam ih donose?
– U okviru restorana funkcioniše besplatna dostava, tako da me momak koji radi kod njih čeka svakoga jutra prilikom otvaranja. Dao sam njegove podatke inspektoru koji je vodio uviđaj, ali dečko je zbilja od povjerenja, nema potrebe sumnjati u njega. Ovo je djelo profesionalaca.
– Prepustite Vi nama da brinemo šta je potrebno, a šta ne.
Bezbjedonosna kamera nije dala nikakav dodatni trag. Jedini posjetioci radnje bili su kurir iz restorana i jedan bračni par, koji su stigli u istu neposredno nakon njenog otvaranja, a potom je ubrzo i napustili. Očevici su potvrdili da su te tri osobe zaista bile jedine koje su posjetile juvelirnicu tog jutra. Pošto je zlatar izgubio svijest u prostoriji iza glavnog dijela, gdje nema kamera niti izlaza, ostatak snimka nije bio toliko bitan, izuzev dijela gdje se samo na tren „zamrzne“ i onda nastavi. Odjednom se vidi vlasnik kako, nakon što je povratio svijest, uznemireno prelazi radnju dugim koracima, gleda šta je sve odnijeto i hvata se za glavu pred ladicama koje zvrlje prazne.
Kako je moguće da traka nije ništa zabilježila, iako se snimak prekida samo na tren i vremenski zapis govori da je nadzor radio sve vrijeme osim tog jednog zastoja od svega sekund, dva? Ko je mogao da drogira vlasnika i odnese toliki nakit, a da ostane nezapažen? I to iz radnje koja ima samo jedan ulaz, odnosno izlaz… To su bila neka od pitanja koja su mučila policiju. U prethodnim slučajevima grupe na koju se sumnjalo nikada nije bio napadnut neko od zaposlenih i zato je ovaj slučaj bio drugačiji.
– Mislim da treba izdati nalog da se pritvori momak iz restorana, jer očigledno da je on petljao nešto sa Vašom kafom. Savjetovaću to svojim kolegama. To nam je do sada najbitniji trag.
– Kažem Vam, nema potrebe za tim, radi tu već pet godina, pošten je i vrijedan. Ne može biti umiješan u ovo.
Milovan uze Vesovu olovku i napisa nešto u njegov blok. Ovaj, kada to pročita, ustade kao oparen i zaputi se nekud van prostorije. Zlatar i inspektor Janković su zbunjeno gledali za njim.
– Gdje nam ode mladi kolega? Po kafu?
– Ne, već da uradi nešto korisno. Gospodine Isak, recite mi, je li Vaša radnja osigurana?
– Hvala Bogu, jeste, inače bih već danas morao da tražim drvo na koje da se zamaknem.
– Na koju svotu je osigurana?
– Vrijednost ukradene robe se procjenjuje na pedeset hiljada evra, ali to je samo preliminarna procjena. Računa se vrijednost na dan kada je roba otuđena.
– Pa dobro, može se reći da ste imali sreće jer je cijena zlata skočila baš prije sedam dana. Da su birali, bolji trenutak nisu mogli da nađu. Ako nisam indiskretan, šta namjeravate sa novcem od osiguranja? Opet ćete opremiti radnju?
Isak je pažljivo ćutao kao da bira prave riječi kojima bi odgovorio Milovanu.
– Trebaće mi mali predah, ipak sam ja čovjek u godinama i sa slabim srcem. Vidite kakva su vremena. Ništa ljudima više nije sveto. Mislim da ću se preseliti na more i tamo uživati u penziji.
– Aha. Zgodno, nema šta. Ne treba toliko da proklinjete ova vremena. Da ste regularno prodavali robu, trebalo bi Vam za to nekoliko mjeseci i siguran sam da ne biste uzeli pedeset hiljada, već znatno manje. Pomenuli ste prve mušterije jutros i da je posao dobro prošao. Ko su bili?
– Par koji je navraćao prije nekoliko dana, poručili su burme pa su došli da ih pokupe.
– Čudno! Kada sam čitao izvještaj o analizi snimka video nadzora, vidio sam kako piše da su ostali jako kratko i nije navedeno da su nešto pazarili. Mora da je promaklo čovjeku koji je gledao snimak. Imate li možda račun o trgovini?
– Ne…ovaj…imam, ali račun glasi na prethodni njihov dolazak, platili su unaprijed da im burme ne bi prošle.
– Zanimljivo! Još jedno pitanje, ko Vam je radio video nadzor?
– ALIAS sekjuriti, sve ide preko njih. Ja nemam nikakve veze sa tim.
Starac kao da odahnu nakon što je čuo da je to posljednje pitanje. Vrata prostorije se otvoriše i Veso uđe odlučnim korakom, prišao je Milovanu i nešto mu saopštio. Ovaj se uozbiljio i ustao.
– Donesite snimke, pogledaćemo ih zajedno.
Vlasnik orobljene radnje posmatrao je iskolačenih očiju prvo Milovana, potom Vesa.
– Mogu li znati kakve snimke želite da pogledamo?
– Poslao sam kolegu da se raspita kod kolega koje vode Vaš slučaj da li im je firma koja je zadužena za video nadzor dostavila snimke od ranijih dana. Ispostavilo se da čuvaju snimke od prethodnih sedam dana. Letimično ćemo ih pogledati. Taj koji je ovo izvršio morao je biti dobro upoznat sa rasporedom Vaše radnje. Slažem se da mladić iz restorana nema veze sa slučajem, ali imam predosjećaj da nam nešto tajite, zato pogledajmo zajedno.
– Šefe, mnogo ste tajanstveni danas, a vidim i udružili ste se sa mladim kolegom. Da li treba da strepim da je naš duo ugrožen?
– Bolje otvorite širom oči, Jankoviću, ne sumnjam da ćete shvatiti na šta ciljam.
Prvi snimak koji su pogledali bio je od tog jutra, na dan pljačke. Nije imalo puno toga da se vidi. Momak koji donosi hranu, ostavlja je i, taman što kreće ka izlasku, stižu prve mušterije – mršava plavuša u širokoj haljini sa ceger-torbom i visoki muškarac sa šeširom na glavi. Vidi se kako kratko razgovaraju sa Isakom, koji im pokazuje prstenje, a zatim napuštaju radnju.
– Ne vidim da su pokupili burme koje su ranije poručili?
– Uh, sada sam se dosjetio! Došlo je do greške, burme sam im poslao ekspresnom poštom. Došli su da mi zahvale. Oprostite, još mi je sve konfuzno u glavi.
Milovan prekida prvi snimak, ne puštajući ga do trenutka kada se odvila pljačka. Vadi disk i priprema sljedeći – od prethodnog dana. Premotavaju snimak, opet redom dolaze, prvo, momak iz restorana, a potom i raznorazne mušterije. Došli su do trećeg snimka koji datira dva dana prije pljačke. Posmatraju pažljivo… Isak otvara radnju, kurir dolazi sa hranom, na izlasku susreće mušterije – onaj isti par, identično obučen. Inspektor Janković se nagnuo ka ekranu televizora i zadržao dah. Gledaju reprizu prvog snimka…
– Veso, jesu li ti ovo mamlazi dva puta „narezali“ isti dan?
– Nisu, šefe, premotajte naprijed.
Par odlazi iz radnje i odmah nakon toga pristižu nove i nove mušterije. Definitivno dva različita dana.
– Gospodine Isak, šta ovo treba da znači?
Dok inspektor rumen od bijesa stoji, starčić ne zna kako da počne.
– Oo..nn..i su došli sa tom idejom, vjerujte mi da sam se opirao. Nisu mi dali alternativu.
– Koji bre oni, lupežu jedan? Mator čovjek, a lažeš me ovdje čitav dan!
– Dozvolite, kolega. Mislim da shvatam šta se ovdje dogodilo. Isaka je posjetio neko ko je tvrdio da radi u ALIAS sekjuritiju i ponudio mu posao koji nije mogao da odbije. U savršenoj pljački ostaviće ga bez robe. Sa druge strane, on će se namiriti od osiguravajuće kuće. U slučaju da nešto krene po zlu, trebalo je samo da negira da su se ikada sreli i da ostane pri tvrdnji da je bio drogiran. To je nešto što mi nikada ne bismo mogli opovrgnuti, jer on zbilja jeste uzeo drogu, ali samovoljno. Snimak koji smo prvi pogledali je montirani dio od dva dana prije pljačke. Isječen je i montiran na današnji i umalo da bude savršen, da nije bilo tog trena gdje se jasno vidi trag montaže. Zbog ulaska kurira i rutine vlasnika radnje sve je svakoga dana izgledalo skoro pa identično. Niz postupaka bio je isti. Samo, ako pozovete na ispitivanje momka koji donosi hranu, sasvim sam siguran da neće potvrditi da je jutros sreo neki par na izlasku iz radnje. Oni su došli nešto kasnije, identično obučeni kao prvog dana. Zadržali su se puno duže, ali manje od pola sata, dok svu robu nisu prebacili kod sebe. Isak je odmah po njihovom dolasku uzeo supstancu koja ga je ostavila bez svijesti. Na taj način je sebi obezbijedio alibi. Treba što prije kontaktirati ALIAS sekjuriti. Počinioci će do kraja dana pokušati da napuste zemlju. Ovo nije uigrana ekipa, već očajnički pokušaj nekog od zaposlenih. Svjesni su da će biti razotkriveni tako da će dejstvovati brzo.
– Veso, brzo pozovi kolege zadužene za slučaj, neka reaguju ovog trena, a Vi, gospodine Isak, da napišete sada jednu izjavu, detaljnu i bez priča za laku noć! Jasno?
– Jasno…– skrušeno odgovori pogureni starac.
Milovan Nedeljković se borio da suzdrži osmijeh. Gledao je bijesnog inspektora kako se nadvija kao grabljivica nad vlasnikom juvelirnice, koji kao da se smanjio od kako je njegova prevara otkrivena.
– Kada smo već kod logike, inspektore, razmislite o onome šta sam prije rekao. Da ste povjerovali u ovaj neprovjereni niz događaja koji je počivao na tome šta su nam svjedok i analiza snimka govorili, gospodin Isak bi za dva dana hvatao boju na plavom Jadranu, a naši počinioci bi se brčkali negdje po Nici ili ko zna već gdje.
– Dobro, šefe, razumio sam! Naučili ste me lekciju. Potrudiću se da sljedeći put držim jezik za zubima. Ako počnem opet da lupetam, Veso, imaš dozvolu, rokni mi jednu vaspitnu.
Uz osmijeh, mladi policajac napušta prostoriju, ostavljajući u njoj ova dva neobična, koloritna lika zajedno sa Isakom koji grozničavo misli o tome da će, umjesto na nekoj plaži, naredne nedjelje vjerovatno biti u istražnom zatvoru…
***
Na aerodromu je uhapšen osumjičeni bračni par Radić. Taman što su bili ovjerili karte i čekali da sa razglasa pozovu na ukrcavanje. Destinacija ka kojoj su hitali bila je Australija. Nakit su već bili udomili na sivom tržištu, tako da su kod sebe imali oko trideset hiljada evra. Smatrali su da je to dovoljno za, kakav-takav, novi početak preko „bare“.
Petar Radić je bio zaposlen kod ALIAS sekjuritija kao kompjuterski tehničar. Zbog ekonomske krize, nakon tri godine provedene na tom radnom mjestu, poslodavac mu je jednog jutra saopštio da će morati da ga otpuste do kraja mjeseca. Bez prava na ikakvu nadoknadu i sa nezaposlenom ženom, nije mu se pisala svijetla budućnost. Zato je jednog dana, posmatrajući dosadnu rutinu zlatara Isaka, dobio ideju koja je na prvi pogled izgledala savršena. Izložio je plan supruzi, a potom je i posjetio starca…
Sve je išlo kao po loju, dok slučaj nije došao na analizu čovjeku koji je znao koliko može biti sporan niz logičkih zaključaka koji počivaju na neprovjerenim činjenicama.
