San svakog dječaka koji mašta da postane pisac je da ima svoj sto za pisanje i posebno pero koje će umakati u mastilo i potom prenijeti svoje ideje na hartiju. Učiniti je domom za čarobne svjetove iz svoje glave. Ja sam na svoje čekao dugo, ali se isplatilo…
Imao sam tada četrnaest godina i bili smo u posjeti Sarajevu. Majka je obilazila butike i tezge po Baščaršiji, dok smo tata i ja rovarili po jednoj antikvarnici uživajući u mirisu starih knjiga. Nove nikada ne mirišu tako…
Kao da sa svakim čitaocem ostanu između korica zarobljeni njegovi snovi i uspomene. Zato neke mirišu na more, jer je posljednji koji ih je čitao to radio na plaži. Ili, pak, mirišu na četinarsku šumu o kojoj je maštao… Moje uživanje prekinuo je prizor od koga mi je zastao dah – pero za pisanje u posebnoj, od stakla izrađenoj, kutiji i opis koji kaže da je pripadalo Aleksandru Dimi.
– Tata, dođi da vidiš!
Otac je u tom trenutku listao neku enciklopediju, tako da je nevoljno podigao nos iz knjige i krenuo ka meni. Uhvatio sam mu pogled kada je zapazio predmet mog interesovanja. I on je bio fasciniran.
– Da li je pravo?
Izrekao je pitanje kao šapat i prodavcu je dugo trebalo da shvati da su te riječi bile namijenjene njemu.
– Naravno, to je najvrijedniji primjerak u mojoj kolekciji. Naslijedio sam ga od dede koji je imao knjižarnicu u Parizu. Porodica mi je jevrejskog porijekla tako da smo se u prošlosti puno puta selili. Deda je govorio da je samim čudom pero završilo u njegovom posjedu.
– Je li na prodaju?
– Do prije tri dana bih ubio onoga ko bi me to pitao, ali ova teška vremena su učinila da je sve na prodaju. Sudbina moje radnje visi o koncu. Ljudi danas ne znaju da cijene vrijednost starih i rijetkih knjiga.
– Koliko tražite za njega?
– Oprostite ako sam indiskretan, ali me zanima, šta planirate da radite sa njim?
– To morate pitati Stevana. Ako ga kupim, biće njegovo. Je li tako, sine?
– Tako je! Radiću ono šta je i gospodin Dima radio – pisati, stvarati priče o gospama u nevolji i njihovim herojima…
– Vaše je za hiljadu maraka! Šta kažete, imamo li dogovor? Sami znate da ovakvo nešto nema cijenu! Da niste pravi ljubitelji knjiga, nikada vam ga ne bih dao po toj cijeni. Faktički ga poklanjam!
Tata je gledao u mene pa u kutiju. Znao sam da je to zaista mnogo novca, ali nisam mogao prevaliti „Ne“ preko usana.
– Uzimamo! Stevane, tvoje je!
Isplatio je antikvara dok sam ja držao staklenu kutiju kao da je u njoj ključ od čitavog svijeta. Izašli smo iz radnje i uzeo sam tatinu ruku. Znao sam da je osjetio moju zahvalnost…
O tome šta se desilo kada smo majci ispričali našu pustolovinu, bilo bi malo i čitav roman da se napiše. Govorila je da smo prevareni i kako je u antikvarnici već spremno novo pero koje čeka sljedeću budalu koja će povjerovati u priču. Tata i ja smo bez riječi slušali kritike. Znali smo da majka ne shvata pravu vrijednost predmeta koji smo imali u svom posjedu i da bi svaki pokušaj odbrane samo pogoršao stvari…
Čim smo se vratili sa putovanja, otac je oslobodio moj radni sto i donio mi pregršt čiste, neispisane hartije i bočicu crnog mastila. Poljubio me je u čelo i ostavio sa poklonom koji sam, pažljivo, oslobodio iz staklene kutije. Bilo je vrijeme za odlazak u krevet, ali ja nisam mogao odoljeti…
Uzeo sam pero, umočio ga u mastilo, pustio da se ocijedi i nezgrapno ga spustio na papir. Osjećaj je bio tako dobar! Počeo sam od svog imena, a onda sam redom ispisivao sve šta bi mi padalo na pamet. Povremeno bih iznova umakao osušeni vrh i nastavljao sa pisanjem. Osjećao sam kao da sam u transu…
Ne znam kada se tačno dogodilo, ali prestao sam da kontrolišem pero, a na papiru su se pojavljivale meni nepoznate riječi. Pokušao sam da podignem ruku i prestanem sa pisanjem. Nisam uspio u tome. Neka sila držala me prikovanog. Čak ni rukopis više nije bio nalik mom.
Na početku je bilo nemoguće razlučiti šta piše, a onda su riječi postale jasne…
Ostani miran i poslušaj moju priču… Sve ću ti reći, nemam tajni pred tobom. Samo nemoj da paničiš i ne zovi nikoga…
Zovem se Aleksandar Dima i ovo je priča o tome kako sam prodao dušu đavolu, samo da bih postao slavan…
Bilo je to na početku moje karijere. Ništa nije govorilo da će ikada neko cijeniti to šta ja pišem. Sve bi obično završavalo u krilu neke služavke koja bi uz moj rukopis prvo naučila slova, a poslije provodila besane noći dok ne bi oči isplakala. Potom bi došla da mi objavi kako sam najnježnija duša koju je poznavala i da želi da ostari uz mene. Tada bih je ostavio, uplakanu i iskorišćenu, ali opismenjenu.
Navlačio sam tako gnijev mladih žena na sebe i moj ugled je tonuo iz dana u dan sve dublje u kaljugu francuskog blata. U meni je sve slabije tinjala nada da ću postati veliki pisac.
Jedne noći, u ljeto hiljadu osamsto dvadeset i devete godine, dok sam kraj otvorenog prozora sa perom u ruci posmatrao nebo i slušao zrikavce u potrazi za novom idejom, ugledah visokog gospodina obučenog u najfinije crvene haljine kako ide poljanom ka vratima moga doma.
Bio sam zbunjen jer su posjetioci u to doba bili rijetkost, a njegov neobični stil odijevanja nije odavao ništa o njemu osim da je plemićkog roda. Bio je tačno pod mojim prozorom.
– Dobro veče, mladiću!
– Pa nije baš da je dobro, ali ne bunim se… Kojim dobrom, gospodine? Mogu li kako biti od koristi?
– Ti meni? Teško! Ali bićeš jednog dana!
O čemu priča ovaj čovjek? Da li je do njega stigao zao glas o meni pa je došao da mi se podsmijeva, ili ga je poslao neko od mojih drugova iz krčme?
– Pa dobro, ako ne mogu biti od pomoći, recite barem šta tražite pred mojom kućom u ovo doba noći?
– Ne šta, već koga! U svakom slučaju – našao sam ga! Kojim poslom, mora da se pitate? Pa da mu dam ono šta mu treba.
– Mislite na mene? Ne zamjerite, ali ne znam šta to možete da ponudite, a da meni treba.
– Mogu da ti podarim besmrtnost! Naravno, ne onu dosadnu gdje bi živio vječno dok bi svi tvoji najbliži umirali. Dajem ti priliku da postaneš jedan od najvećih pisaca svoje zemlje. Čovjek u čijim će djelima vječno živjeti uspomena na njega i koga će čitati čak i onda kada se ljudi ne budu ni sjećali ovih vremena.
Ovo mora da je neki ludak, tako sam mislio dok sam slušao njegove riječi. Možda treba da pišem o njemu? Hajde da istrajem u ovoj igri. Svakako trenutno nemam pametnija posla.
– Zašto bi mi poklonio baš taj dar, najveći od svih mogućih?
– Nisam ni pomenuo da bi to bio poklon! Samo jednostavan dogovor od koga bi svi imali koristi.
– Da čujem… Šta se to od mene traži? Da ubijem kardinala možda?
– Neee, ništa tako krvavo! Od tebe se traži da nastaviš sa onim što najbolje znaš – da dovodiš svakodnevno drugu ženu u postelju!
– Samo to? Nema potrebe da nekoga žrtvujem ili slično?
– Ja sam svoje rekao i imam problem sa tim da nekom nešto dva puta ponovim! Imamo li dogovor?
– Naravno!
Rukovali smo se preko prozora i neobični posjetilac je otišao u noć odakle je i stigao.
Možda bih za čitav događaj pomislio da je bio samo san, da mi se narednog jutra nije pismom javio izdavač iz Pariza. Loren, jedna od mojih sluškinja-ljubavnica, ponijela mu je moj rukopis i on je želio da me angažuje da pišem za njega, ali u mnogo dužim formama. Moje knjige čitaće plemići u čitavoj Francuskoj!
Kopkalo me malo što se dogodilo baš ono šta je stranac u crvenom obećao, ali se nisam puno obazirao na to. Nastavio sam da jurim za suknjama jer je to bila moja strast jednako kao i pisanje. Priznajem da je moja glad za ženama bila pojačana razgovorom sa strancem, jer što za svaki slučaj ne uraditi sve šta je u mojoj moći… Eto, čisto ako je ipak sve ono šta je rekao istina…
Moje pisanje je potrajalo duže čak i od cara Napoleona Bonaparte. Iz mojih ljubavnih avantura nicala su djeca kao pečurke, ali nijedno jedino nisam želio da priznam. Kako sam mogao da ostavim svoje prezime, koje je sada značilo sva otvorena vrata u Francuskoj, nekom tamo kopiletu sa služavkom? Ne, ja sam sebe izgradio iz praha i sam ću se u prah i vratiti.
Već sam bio poprilično star kada sam, razmišljajući o svom životu, shvatio da sam bio žrtva nekog demona. Prodao sam svoju dušu, a da nisam bio ni svjestan toga. Noćima su me proganjali dječiji krici. Ostavljene bebe plakale su za mnom. Znale su ko ih je izdao prije nego što su i došle na ovaj svijet…
Predosjećao sam da mi đavo neće dozvoliti da napišem ovu priču o sebi. Priču koju ljudi zaslužuju da čuju. Prije svega, ove su riječi pripadale svoj izgubljenoj djeci koja su nosila moju prokletu krv. Možda njih i neće biti na svijetu onda kada ova istina pronađe svoj put…
Juče sam posjetio jednog alhemičara. Izložio sam mu svoj zahtjev. Hoću da začara moje pero tako da, kada dođe u ruke nekog pisca, on čuje priču od pera i zapiše je tako da se nikada više ne zaboravi.
Tražio mi je vlas kose i većinu blaga koje sam imao. Pristao sam na sve jer sam bio očajnik u posljednjem pokušaju da makar djelić duše spasim prije nego što pođem Bogu na ispovijest.
Odradio je svoj ritual i rekao mi da je gotovo. Bio sam sumnjičav i pitao zašto ništa nisam osjetio, neku promjenu, bilo šta. Smirio me uvjeravanjem da je on najbolji u svom poslu.
Umro sam naredne godine, a da nisam znao da li će svijet saznati istinu o meni. Da mogu da vratim vrijeme, nikada ne bih pristao na onu strašnu pogodbu. Sve ono šta sam za to vrijeme napisao neko bi drugi umjesto mene ispričao, ali ne bih bio krivac za toliko mnogo siročadi…
Tek sada je moja duša našla mir, zahvaljujući tebi! Neka te moje pero služi u zdravlju, i ako ti ikada neko ponudi besmrtnost, otjeraj ga u sam pakao i znaj – bez ičije pomoći ćeš uspjeti jer u tvom srcu leži pisac.
Iskreno tvoj,
Aleksandar Dima
***
Mora da sam lud ili da imam temperaturu. Ovo šta sam pročitao graničilo se sa nemogućim. Potražio sam oca ne vodeći računa o tome da je ponoć već odavno prošla. Ušao sam u roditeljsku sobu i probudio ga. Pošao je za mnom bunovan, u rukama je imao svoje naočare za čitanje. Sjeo sam ga za svoj sto i pružio mu hartiju sa neobičnom pričom koju sam ispisao u stanju transa. Dugo je i pažljivo čitao…
– Ovo je odlično! Sada ne žalim što sam dao onolike novce za pero!
Gledao sam ga zbunjeno. On misli da sam ja sve izmislio! Počeo sam da zamuckujem.
– Aaali, to je sve čista istina! Pero je samo pisalo tu priču. Ja sam bio samo oruđe. Na njega su bačene čini. Pročitao si dio o alhemičaru. On je učinio to kako bi se istina kad-tad saznala.
– Istina je da ćeš ti biti veliki, možda i veći pisac od njega!
Zagrlio me sav razdragan. Nisam uspio da ga razuvjerim. Kada sam kasnije opet koristio pero, nije više bilo stanja transa. Priču Aleksandra Dime sam sačuvao za dan kada odrastem i kada moja riječ bude imala težinu, tada će mi valjda neko povjerovati…
