Porodični grb bio je stvar tradicije. Sve uglednije kuće su ga imale. Bio je istorija jedne porodice predstavljena simbolom. Generacije i njihova nadanja, preci i njihovi potomci sjedinjeni svojim karakternim osobinama u jedno….
Sova je bila njihov simbol. Velika buljava ptičurina, noćna grabljivica, od čijih očiju se ledila krv u žilama. Nosili su je na štitu i grudima njegovi djedovi pa evo nosi je i on dan-danas.
Niko ne pamti kako je sletjela baš na njegovu porodicu i kako se uplela u tradiciju. Kažu ljudi da je sova simbol mudrosti – zbilja njegovi su pokoljenjima predvodili narode ovih krajeva. „Mora da je prvi od nas bio veliki i mudar vođa“, tako misli dok sedla konja. Noćas je noć kada će povratiti ugled. Ako li, pak, ne uspije u tome potrudiće se da se živ ne vrati i ovo će biti posljednja sova koja je odlepršala iz Gnijezda, tako su zvali kuću njegovog čukundjeda. Razlog je bio taj što se nalazila na samom vrhu planine i što ljudi pripovijedaju da su se tu nekada gnijezdile ptice.
***
Strahinja, posljednji izdanak nekad cijenjene loze, jaše u susret svojoj sudbini. Oko njega tama i zloslutna tišina. Nema čak ni rike životinja. Sve je mirno. Njegov konj savršeno poznaje put, kao da i on u mraku vidi kao njegov gospodar. „Možda zato sova? Nije ni bitno, večeras ću se vjerovatno pridružiti precima pa će mi oni otkriti tajnu. Još samo malo i ništa više neće biti važno.“
Ugledao je svjetlo u daljini i natjerao svog konja da krene ka njoj. Svjetlost je dopirala iz utvrđenja kom se bio zaputio. Došao je do zidina, isukao mač koji mu je visio za pojasom i koliko ga grlo nosi povikao:
– Heeej! Ima li koga? Zar se ovako dočekuje nekadašnji gospodar?
Noć je odlijegala od njegovog glasa. Iza zidina se čuo lavež pasa čiji je san narušio, potom i neko komešanje, a onda jedan glas zabrunda sa zidina.
– Strahinja, ludo! Jesi li to ti? Ne želiš da se smiriš dok glavu ne izgubiš, je li?
– Stracimire, izađi na megdan ako si muško! Ova planina mala je za nas dvojicu. Želim sprati ljagu sa porodičnog imena! Izađi, slugo moj nekadašnji!
– Tvoja porodica je jedna ljaga! Jutro je za megdana, a ja svoj mač na tebe ne bih tupio, ali ako insistiraš ujutru, u zoru, rado ću ti prosuti crijeva po ledini. Slugom da me nisi nikad više oslovio! Tvoj djed je na prevaru po mraku ubio mog djeda i tada je oteo našu zemlju i poveo moju babu sa djecom sebi u zatočeništvo. Zato je moj otac porastao kao sluga, ali ja sam, hvala Bogu uspio da vratim izgubljeno i da ispravim nepravdu. Zato mi se sklanjaj s očiju! Ima vremena da pogineš.
– Ne pišti, gujo, nego izađi i neka mačevi presude šta je pravedno! Što čekati dan? Hajde, kao sluga si valjda u mom domu makar o hrabrosti nešto naučio.
Sa druge strane zida začu se bijesni krik, potom nekoliko trenutaka dugih kao vječnost ispuni muk, a onda poče da zveči oružje. Dopriješe do Strahinje razni glasovi i neka prepirka. Otvoriše se vrata utvrđenja i istupi na konju, bez štita na sebi, Stracimir. Strahinja je gledao svoga dušmanina kome oči i u mraku bjehu krvave od bijesa.
– Sjaši, skote, pa da ti pokažem ko je sluga! Ispuniću ti želju kada već toliko želiš Bogu na ispovijest.
– Stracimire, izdaju ćeš noćas životom platiti! Tvojim ljudima neću ništa učiniti, već ću ih zadržati u svojoj službi. Tvoja smrt biće im nauk za čitav život. Samo sin sove može gospodariti ovim prostorima.
Sjahali su i kružili jedan oko drugog. Sa strane su posmatrači iz tvrđave vidjeli samo dvije sjene koje se spremaju za krvavi boj. Stracimir prvi podiže mač i nasrnu bijesan na svog nekadašnjeg vlastelina. Ovaj odbi udarac pa uzvrati još žešćim napadom. Ječalo je oružje u noći. Ispuštali su krike borci, a uzdahe posmatrači. Svi su se molili da Strahinja bude taj koji neće preživjeti boj.
Iznenada se kroz noć prolomi huk. Nešto je preletjelo borce bacivši sjenku na njih i sletjelo na drvo tik iza Strahinje koji je udarao mačem kao da je u transu i nije ništa primjećivao. Stracimir je zapanjen gledao u prizor pred sobom. Dva velika oka gledala su u njega sa grane, iza njegovog protivnika, zaboravio je na tren na borbu, a onda se grabljivica opet oglasi i huk bi posljednja stvar koju će čuti na ovom svijetu jer odmah potom osjeti kako mu Strahinjina oštrica para utrobu.
Dok stoji nad protivnikom i vadi krvavi mač iz njega postaje svjestan noćnog posjetioca koji je riješio boj. Okrenuo se i gleda u sovu. Kao da jedno drugom čitaju misli, kao da su jedno u dva tijela. Shvata da je tek sada postao pravi sin svoje porodice.
Ljudi na zidini tvrđave se krste i izgovaraju molitve za nastradalog. Sovu niko nije vidio u ovim krajevima već četvrt vijeka. Još otkada su Strahinjin stric i otac, posljednji odrasli muškarci iz njegove porodice, nastradali u borbi sa Osmanlijama. Strahinja je tada bio dijete u kolijevci i sova u njemu nije bila dovoljno jaka i zato se sklonila čekajući pravi trenutak da se probudi, opet raširi krila i krene u lov…
