
– Milice! Milice! Pa dobro, kud se opet djelo to dijete? Soba u haosu, igračke svuda, a nje nema! Čak je i papuče opet ostavila za sobom. Kada se prehladi, ima da cmizdri da neće kod ljekara. Platiće mi za ovo! Zapamtiće dan kada je posljednji put gledala crtani!
Suzana je bijesno zatvorila vrata dječije sobe i pošla ka dnevnom boravku u nadi da će tamo pronaći svoju šestogodišnju kćer.
– Srđo, jesi vidio ono tvoje dijete?
Suprug na kratko odvoji pogled od televizijskog ekrana.
– Nisam znao da je samo moja.
– Neka sada toga, nego reci gdje si je sakrio. Ima zadnjicu u semafor da joj pretvorim. Vrijeme je da je naučim redu. Toliko je puštena da će nam se još malo na glave penjati.
– Pogledaj u njenoj sobi, znaš da voli tamo da se igra bojankama.
– Za koga me ti smatraš? Pa naravno da sam tamo prvo pogledala.
– E, ne znam onda. Nisam je vidio od kako sam se vratio sa posla. Došla je, poljubila me, pitala šta sam joj kupio i, kada sam joj dao slikovnicu, pobjegla je kako bi je listala.
– Hoćeš da mi kažeš da zbilja ne znaš gdje je?
– Čuješ li me, ženska glavo? Nemam tri godine. Ako kažem da je otada nisam vidio, onda je tako!
Oboje nastavljaju pretragu po kući. Zajedno dozivaju djevojčicu, ali ni traga ni glasa od nje. Vratili su se u njenu sobu. U moru igračaka razbacanih svuda ocrtavala se praznina u čijem centru se nalazila jedna knjižica. Srđan ispruži ruku pokazujući na nju.
– Eto, vidiš! To je ta slikovnica. Mora da ju je brzo izgustirala. Jesi li provjerila da se nije iskrala kod Tanje?
– Ne, jer vanjska vrata su zaključana.
– Svašta, nije nam dijete moglo nestati. Hajde da pregledamo redom sve ormare, negdje se sakrila i čeka da je pronađemo.
Suzana ne dozvoljava da je panika nadvlada. Naučila je da vjeruje svom mužu, a i njihovo dijete nije moglo naprosto ispariti.
***
– E jesu i ovi odrasli dosadni. Kupio mi knjigu sa slovima. Šta ja da radim sada? Fino sam mu rekla da hoću knjigu samo sa slikama, bez ovih slova. Fuuuj, glupi tata!
Milica leži na stomaku okružena igračkama i posmatra svoj poklon. Dok lista knjižicu, čini joj se kao da joj se sivi mačak sa stranica osmjehuje.
– Eno, ti glupi…šta je smiješno? – pita dok se licem unosi ka slici. – Hoćeš da ti dođem tamo da ti pokažem, ti…slabiću jedan?!
– Mjauuu, e baš da vidim, mjauuu!
Djevojčica gleda zbunjeno oko sebe. Nema nikog u sobi, sama je sa slikovnicom pred sobom. Mačak gleda ka njoj, drži šapu ispred sebe kao da pokušava da priguši smijeh.
– Šta je sada? Ne prijetiš mi više? Hajde dođi ako smiješ! Čik! Mjauuu….
– Kakva je ovo podvala? Kakav si ti nacrtani mačak koji priča? Prestani! Zvaću tatu!
– Ne miješaj tatu u ovo. Pa jesi rekla da hoćeš da mi dođeš? Evo, ovim putem te pozivam. Milice, dođi, pridruži mi se. Ulovićemo miša zajedno, a onda, nakon što ga podijelimo za ručak, obračunaćemo se da vidimo ko je jači. Slažeš li se?
– Miš za ručak? Bljaaak! Ti si baš neki glupi mačak. Ja sam djevojčica, zar ne vidiš? Ja ne jedem miševe! Kako to misliš da dođem kod tebe?
– Lako, samo zažmuri i pomisli da si na slici kraj mene, i obavezno prije toga skini papuče, ne želim da mi isprljaš slikovnicu, to je moja kuća. Ja nisam kao ti, volim da je sve čisto i uredno.
Milica ushićeno skoči na noge, skide prvo jednu, a onda i drugu papuču i zakovitla ih ka rasutim igračkama. Potom pogleda još jednom sliku u knjizi i sklopi oči.
– Mačoru, čuvaj se! Dolazim!

***
Nakon što su pregledali svaki pedalj kuće, Srđan i Suzana su bili izbezumljeni. Njihovo dijete je nestalo…
Riješili su da se obrate policiji. Taman što je uzeo slušalicu telefona sa namjerom da ih pozove, Srđan ču buku iz dječije sobe. Razmijenio je brz pogled sa suprugom i već narednog trena oboje su trčali kroz kuću ka mjestu odakle se čuo zvuk. Otvorili su vrata sa zebnjom u srcu, a od prizora koji su zatekli u sobi potekoše im suze – radosnice…
Djevojčica je stajala nad slikovnicom, u ruci je imala papuču i njom je udarala po otvorenoj knjižici uz povike.
– Evo ti glupane! I ovo, i ovo! Ja sam ti vjerovala, a ti si me ogrebao! Nikada se više neću igrati sa tobom.
– Milice, dijete, gdje si bila? Čitav dan te tražimo!
Bila je zbunjena. Roditelji su je grlili i obasipali poljupcima.
– Vjerovala sam ovom mačku što si mi ga kupio! Ovome sa mašnom oko vrata. Pozvao me i ja sam mislila da želi da se igramo. Prvo smo zajedno trčali kroz njegovu kuću i pravili zamke da on uhvati miša, a onda kada je htio da ga pojede, ja sam molila da to ne radi. Tada se mačak naljutio na mene i ogrebao me! Ne znam, tata, gdje si kupio ovu glupu knjižicu, ali mrzim je! Pogledaj šta mi je uradio…
Gledali su u trag od mačije šape na njenoj desnoj nadlanici. Rana je bila svježa. Srđan je prišao slikovnici i podigao je. Nije ni obratio pažnju na naslov kada ju je kupovao, zvala se „Mačak Stevo i njegove kućne dogodovštine“. Pogledao je prvo u svoju ženu, potom u Miličin molećiv pogled. Zatvorio je knjižicu i ponio je da je baci u kantu za smeće. Djevojčica se osmjehivala. Desnu šaku je sklopila u pesnicu i njome je mahala kroz vazduh.
– Rekla sam ti da će te moj otac udesiti!
Nakon ovog događaja, Milica je tražila da je nauče da čita, i otada se više nikada nije družila sa slikovnicama, već je zamišljala junake knjiga po svojoj mjeri.