Vuk dlaku mijenja, ali

Noć mu je oduvijek bila saveznik u ovakvim poduhvatima. Vjetar je zviždao dok je on tijelom bio pripijen uz svog vranca i šaputao mu: „Leti…“. Muk noći parao je zvuk kopita. Ništa mu nije bilo draže nego da izjaše na očevom atu ovako krišom od pogleda. Nije gubio vrijeme da ga osedla, već bi se uz pomoć štalske ograde popeo na njega i iskrao sa imanja. Nekada bi u tim avanturama dvanaestogodišnji Vuk bio uhvaćen i nakon toga neko vrijeme ne bi mogao da nadmudri oca i Stanimira, očevog konjušara. Ove noći to nije bio slučaj i uživao je u slobodi. Vranac ga je nosio daleko od svega…

Sudba mu bješe namijenila ime Vuk jer bio je prvo živorođeno dijete nakon petoro mrtvorođenih braće i sestara. Oni ne poživješe ni toliko da im otac i mati imena nadjenu, zato njegovo rođenje bi ispraćeno sa tihom zebnjom sve dok se njegov plač nije prolomio kućom. Knez Janko, njegov otac, zaplaka tada od sreće, a majka Milana izgubi svijest kada joj staviše čedo na grudi. Poslaše odmah po popa i, mimo običaja, krstiše ga već tog dana i dadoše mu ime da ga štiti i čuva.

Odrastao je tako, obasut svom pažnjom i u porodici i u selu. Nije mala stvar, knez Jankov nasljednik je to. Imao je plaćene učitelje i sve što je poželjeti mogao, ali njegovo srce bješe divlje i neukrotivo. Oduvijek je žudio za prirodom. Sanjao je da je orao i da leti svuda po svijetu, pa onda opet druge noći kako je kakva zvijer i da u trku obilazi šume i polja. Kada bi se probudio, bio bi tužan jer je znao da je njegova sloboda ograničena, a njegov život predodređen.

Prolomi se neki urlik u tami i vranac naglo zastade, umalo ne zbacivši Vuka sa sebe. Dječak se očajnički držao za atovu grivu i vrat.

– Zbog tebe zamalo glavu ne izgubih! Šta je bilo, Vrano, mrak te uplašio? Ne boj se, ajde polako naprijed da nas zvijeri ovdje u šumi ne nađu jer neće na dobro izaći – govori tako Vuk svom vrancu i ovaj kao da se povratio od pređašnjeg straha nastavi naprijed, isprva polako kasom, a onda pređe u galop. Opet su jezdili.

– Auuu! – prolomi se ponovo kroz noć i Vuk osjeti kako Vrana naglo zastade.

Kroz prste mu iskliznu griva i njegovo tijelo nastavi da se kreće naprijed kroz vazduh.

Pao je na zemlju i osjetio da mu je odjeća sva poderana, a tijelo ugruvano. Čuo je svog vranca kako uznemireno njišti i propinje se na zadnje noge. Pogledao je ka njemu sav bijesan i krenuo da saspe salvu uvreda, kada ugleda izvor Vraninog straha. Na svega nekoliko metara od njih svijetlio je jedan par očiju i čuo se škrgut zuba.

Samouvjereno, zvijer im se približavala. Pokušao je da ustane, ali bol u nozi bješe takva da se nije mogao pomaći. Sada je tu, između njega i Vrane koji njišti i mlatara kopitama, ali ne pokušava da pobjegne, već kao omađijan stoji tu u tami. Dječak vidi pred sobom sivog velikog vuka koji se na nekoliko trenutaka dvoumi kome prvo da priđe. „Krenuo je ka Vrani, mora da je procijenio da sam nemoćan da pobjegnem pa će se sa mnom kasnije pozabaviti“, misli dok gleda zvijer koja je izgleda donijela odluku…

– Bježi Vrano! Šta čekaš? – dere se Vuk dok zvijer nastavlja samouvjereno da korača ka njegovom vrancu bez imalo žurbe, kao da se šepuri time što je svjesna da su i Vrana i dječak u njenoj milosti.

Snuždeno posmatra dok zvijer zariva čeljusti u Vranin vrat i kako ovaj njišti i pokušava bezuspješno da je otrese sa sebe. Za nekoliko trenutaka sve je opet mirno, samo se čuju vučji zubi koji lome kosti njegovog vranca, i Vukovo jecanje nad svojim najdražim životnim saputnikom. Zna da je on sljedeći, ali to ga sada ne interesuje – prestao je da se boji zvijeri. Vidio je kako je smrt došla po njegovog Vranu. Zvijer mu prilazi krvavih čeljusti, zastaje… Dok gleda te zelene oči, dječak bijesno poručuje da se ne plaši.

– Ajde dođi! Zakolji me! Šta čekaš više?

Osjeća vučji dah na svom licu, a potom vuk odlazi potpuno nezainteresovan za nemoćnog dječaka koji ostaje da leži zbunjen u mraku, pod jakim bolovima. Više od svega boli ga u duši gubitak Vrane. Tek nakon što se zvijer potpuno udaljila, Vuk polako postaje svjestan svega što se dogodilo… Nagomilani strah i nabujala tuga u dječijim grudima prosuše se vani i on poče da jeca i plače sve dok se nije toliko iscrpio da je utonuo u san.

Sa prvim jutarnjim zracima Milana uđe u Vukovu sobu. Vidjevši da je postelja prazna, ode po muža i podigoše uzbunu. Knez izjaha sa svojim ljudima i ubrzo pronađoše usnulog dječaka u šumi, svog izubijanog i slomljene noge. Kraj njega bjehu ostaci vranca Vrane. Zahvaljivao je knez Bogu što mu je sačuvao sina jedinca i bješe upriličena velika gozba tome u čast. Vuk se oporavio, ali ovu noć nikada nije zaboravio…

***

Knez Vuk bio je na čelu grupe koju je poveo u potjeru za vukovima. Zbog hladne zime prestali su da se plaše ljudi i silazili su skoro svake noći sa planine i gostili se stokom. Tog jutra Vuk bješe riješio da im stane na kraj. On i njegovi ljudi jahali su ka planini prateći tragove u snijegu.

Trudili su se da prave što veću buku kako bi preplašili vukove i natjerali ih da izađu iz brloga. Ubrzo su ugledali čopor od jednog većeg i tri manja vuka koji su zaplašeni bukom hitali ka šumi. Vuk naredi da ih opkole kako im ne bi dali priliku da se domognu šume i njegovi ljudi odjahaše formirajući obruč oko životinja. Zvijeri su stajale u sredini kruga, režale su bijesno svjesne svoje situacije. Konji pod jahačima bjehu uznemireni i ovi su ih bezuspješno umirivali. Činilo se za svaki tren kao da je vječnost…

– Pucajte! Ne dopustite da priđu konjima – naredi Vuk.

Svi članovi potjere već su u rukama imali džeferdare i uz prasak prvi pade veći vuk, koji kao da je svojim tijelom pokušao da zaštiti članove svog čopora. Njemu se brzo pridružiše i ostala tri. Jedan od učesnika potjere sjaha i priđe hrpi tijela kako bi se uvjerio jesu li mrtvi, kad se jedan od vukova naglo uspravi i dade u trk kroz onu prazninu u obruču, nastalu kada je čovjek sjahao. Osta krvav trag u snijegu po kome su znali da je zvijer ranjena.

– Neće daleko stići, uginuće brzo – reče Perko, jedan od iskusnijih lovaca u potjeri.

– Vi ostanite tu, ja odoh za njim – poruči im Vuk dok je tjerao svog konja u galop za odbjeglim vukom.

Pratio je tako crveni trag u snijegu, koji ga odvede do jedne uvale u kojoj ugleda ranjenu zvijer sklupčanu na zemlji. Sjaha, izvadi džeferdar i krenu polako da joj prilazi. Jedva skupivši snagu, vuk podignu glavu, pogleda ka Vuku i zareža. Tek tada Vuk primijeti da je odbjegla zvijer zapravo vučica i da je pošla kako bi posljednji put nahranila svoje mladunče koje se bješe svilo pod njom i sisalo.

Vučicine oči gledale su ga prkosno kao da ne želi od njega da traži milost. Sve to podsjeti Vuka na ono što bješe proživio kao dječak. U tom pogledu prepoznao je sebe, neki sjaj u njenim očima učini mu se poznatim. Imala je identične oči kao vuk koji je prije više od dvadeset godina napao njega i njegovog Vranu.

Podiže ruku sa džeferdarom, nacilja ka njoj i pogled im se srete po posljednji put, a zatim mu ruka klonu kraj tijela i on se, ne gledajući ka vučici i njenom vučiću, okrenu i pođe ka svom konju. Uzjaha ga i vrati se potjeri.

Nikome o ovome ni riječi nije progovorio. U srcu je osjećao da je namirio dug i vratio život za život. Na licu mu je zaigrao osmjeh dok se prisjećao izreke iz svog kraja: Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. A, eto, znao je dva vuka koja su mogla i bila u poziciji da ubiju, ali ipak nisu to učinila.

Share

You may also like...