Te godine januar je više nalikovao nekom proljećnom ili jesenjem mjesecu. Temperature su bile znatno iznad prosjeka. Čak je i čuvena podgorička kiša izostala.
Milovan Nedeljković je na posao stizao prije ostalih kolega i vrijeme do njihovog dolaska koristio je za prelistavanje svježih izdanja dnevne štampe.
Jednog takvog jutra pročitao je članak za koji se mogao zakleti da ga je već negdje vidio u protekloj sedmici. Čovjek u pedesetim godinama srušio se u tržnom centru „Delta“. Isprva je pomislio da je doživio deža vi, ali mu nešto nije dalo mira i potražio je izdanja od prethodne nedjelje.
U jednom od njih našao je tekst o skoro istom takvom događaju. Samo nije bila u pitanju „Delta“, već neki drugi tržni centar, i tragično preminuli gospodin bio je u šezdesetim godinama. Na kraju oba članka kao uzrok smrti bio je naveden srčani udar. Pisalo se i o tome kako je povećan broj iznenadnih smrti, vjerovatno usljed atipičnih vremenskih uslova za ovo doba godine.
Milovan se nije zaustavio samo na tom tekstu već je nastavio pretragu i našao još dva slična slučaja, jedan na autobuskoj stanici, a drugi na aerodromu. Četiri iznenadne srčane smrti na javnim mjestima u svega pet nedjelja bile su više nego sumnjive forenzičkom psihijatru.
Sakupio je spise iz novina i otišao kod šefa policije sa namjerom da mu ukaže na potrebu za ispitivanjem okolnosti u kojima su se dogodile pomenute smrti.
Da se radilo o bilo kom drugom, zahtjev ne bi ni bio uzet u razmatranje. Ovako je šef kazao da nema materijala za otvaranje istrage, ali da daje odriješene ruke Milovanu da na svoju ruku sprovede istraživanje i pokuša da pronađe nešto više o stradalima.
Po povratku sa sastanka Milovan je izložio svoje sumnje inspektoru Jankoviću i njegovom mlađem kolegi Vesu. Oni su pažljivo saslušali sve, čekajući da čuju zaduženja.
– Jankoviću, želim da posjetiš porodicu gospodina G.M, posljednjeg stradalog. Koliko sam shvatio, sahrana još nije obavljena. Pokušaj da ih ubijediš da traže obdukciju. Od tebe, Veso, želim da dobijem što više podataka o četvoro stradalih. Zanima me postoji li išta zajedničko za sve njih.
– Šefe, nije valjda da sumnjate da neko planski ubija ljude u Podgorici? Koliko znam, do sada nikada nije zabilježen slučaj nekog serijskog ubice.
– Ne, Jankoviću, ništa ja ne sumnjam! Znaš dobro da se olako ne razmahujem teorijama. Istina je da ovo do sada nije bilo povoljno tlo za nastanak nekog manijaka ubice. Čak, što je važnije, serijske ubice nikada ne ubijaju ovako tiho i neprimjetno. Takvi tipovi nose u sebi dozu egzibicionizma i čeznu da što prije skrenu pažnju na sebe. Naše društvo i dalje posjeduje porodičnu stabilnost koja ne dozvoljava da se takva ličnost razvije. Mada, ne sumnjam da će godine koje dolaze i sve veća prisutnost otuđenja ljudi od okoline učiniti da ćemo imati i takvih slučajeva. Ovo je, pak, nešto skroz neobično. Da ne bi dalje gubili vrijeme, molim vas da postupite po mojim instrukcijama.
Veso i inspektor Janković poslušno klimnuše glavama i udaljiše se ostavljajući zamišljenog Milovana da sjedi sam u sobi za sastanke.
***
Narednog dana na istom mjestu
– Šefe, mislim da imamo problem. Porodica G.M.-a je odbila obdukciju i sahrana je zakazana za danas. Najstariji sin preminulog kaže da je njegov otac dosta patio za života, boreći se sa dugom i teškom bolešću, i da je najmanje što mu može ponuditi dostojanstvena sahrana. Još je rekao, kad bi postojale makar najmanje naznake o tome da su slučajevi povezani pa i da sačekaju, ali ovako samo zbog nečije ideje odbija da to učini.
– Očekivao sam takvu reakciju. Ostaje da sačekamo Vesa i vidimo šta je od informacija uspio da prikupi.
Baš u tom trenutku u prostoriju uđe Veso Vuković sa hrpom dosijea ispod miške. Bacio ih je na sto pred svoje pretpostavljene, otpuhnuo nervozno i počeo izvještaj:
– Cijele noći nisam oka sklopio. Od juče sam u stalnom pokretu. Posjetio sam porodice stradalih. Doktore Nedeljkoviću, bili ste u pravu! Zaista postoji nešto što ih sve povezuje. Svo četvoro su bili oboljeli od kancera i to sa najgorom prognozom. Da ih nije zadesila ovakva sudbina smrt bi svakako došla po njih. Možda je ovo čak bila srećna okolnost za njih pa nisu umrli u mukama. U dosijeima se nalaze i njihovi medicinski kartoni pa možete pogledati.
Milovan i inspektor Janković uzeše po dio dokumenata koje je Veso spustio pred njih i počeše da ih listaju. Prvi je progovorio doktor Nedeljković:
– Jesu li liječeni u istoj bolnici?
– Da! Na Odjeljenju onkologije, u dnevnoj bolnici. Dolazili su tamo da prime terapiju, a potom se vraćali kućama.
– Šta je sa doktorom koji ih je vodio? Da li je on bio isti u svim slučajevima?
– Ne, svi su bili kod različitih doktora zbog drugačijih vrsta kancera i, prije nego što postavite naredno pitanje, samo je dvoje od njih četvoro primalo istu vrstu lijeka, tako da je nemoguće da je došlo do intoksikacije.
– Hm, nešto previđamo! Moram da priznam da nisam očekivao ovakvu povezanost između žrtava. Ključ leži u tijelu gospodina G.M. Ne smijemo dopustiti da ga sahrane bez obdukcije! Jankoviću, moraš opet posjetiti njegovu porodicu i iznijeti pred njih nove činjenice. Ako omanemo, postoji velika šansa da će se ubica nakon ovoga povući.
– Šefe, zašto ste toliko sigurni da se radi o ubistvima i zašto mislite da će se taj neko, ako i postoji, baš sada povući? Uzak je krug ljudi upućenih u ovu Vašu sumnju.
– Zato, inspektore, jer je šansa da četvoro ljudi umre naprasnom prirodnom smrću na javnim mjestima, a da su svi oboljeli od kancera, ravna tome da ti pobijediš na izboru za mis univerzuma! Što se tiče mog uvjerenja da će se ubica povući… Šta misliš, otkuda nekom podaci o njima četvoro? Pa iz bolnice! Odakle nama njihovi zdravstveni kartoni? Takođe iz bolnice! Misliš da taj neko nije sve vrijeme imao uvid u ove kartone i da ne zna da su sada kod nas? Zbog svega toga, manje filozofije i put pod noge! Daj sve od sebe da budeš ubjedljiv. Moliću se da tvoja urođena harizma odradi svoje. Treba nam ta obdukcija!
Rijetko kada je bilo moguće vidjeti inspektora Jankovića ovako nervoznog, ali poslije ovakve prozivke nije mu ostalo ništa drugo već da ustane i u tišini napusti prostoriju. Veso je znao da će inspektor sve oprostiti svom šefu. Već je prisustvovao njihovim sličnim raspravama, samo što do sada doktor Nedeljković nikada nije bio ovako grub.
– Dok čekamo kolegu moram da Vas pitam, imate li neku ideju šta treba tražiti na obdukciji?
– Veso, pravo da Vam kažem, nemam pojma kojom se supstancom počinilac koristio. Imam nekoliko ideja i mislim da će svaku od njih biti teško dokazati jer je ipak prošlo previše vremena. Ono što mislim da ćemo naći na tijelu stradalog je ubod!
– Ubod? Na šta tačno mislite? Malo sam zbunjen…
– Čim sam našao zapise o ostalim slučajevima, počeo sam da razmišljam kako ubiti nekoga na javnom mjestu, a da niko ne posumnja, i onda sam se sjetio priče o bugarskom kišobranu. Jeste li čuli za taj slučaj?
Zbunjeni policajac je samo odmahnuo glavom.
– Sedamdesetih godina prošlog vijeka u Londonu je ubijen jedan od bugarskih disidenata i to tako što mu je neko od pripadnika tajne bugarske policije prišao na autobuskoj stanici i ubo ga, sa leđa, vrhom kišobrana u list noge. Ovaj je isprva pomislio da ga je ubo insekt i tek kada se okrenuo primijetio je da je jednom čovjeku ispao kišobran, ali da ga je ubrzo pokupio i otišao. Već narednog dana primljen je u bolnicu sa simptomima gripa. Ispričao je ljekarima kako misli da ga je KGB otrovao. U nozi su mu našli kuglicu sa otrovom, ali je bilo prekasno da se išta uradi i nesrećnik je izgubio život. Mislim da naš počinilac nije koristio tako sofisticiran metod i da se ne radi o otrovu, već o nekoj od supstanci koja se u manjim koncetracijama koristi kao lijek, dok u većoj izaziva zastoj srca. Čak bih se usudio da kažem da se radi o muškarcu koji je zaposlen u bolnici na Odjeljenju onkologije. Samo je tako moguće objasniti kako je došao u posjed medicinskih kartona i takve supstance.
– Mislite da su ti ljudi sposobni da ubiju? Pa zar nisu oni obučeni da liječe i spašavaju živote?
– Vidiš, motiv je ovdje najbitnija karika. Mlad si još pa ne primjećuješ ono što provijava kroz ovaj slučaj, mada si to, tokom raportiranja jutros, baš ti spomenuo. Rekao si da su svi stradali praktično već bili osuđeni na smrt i da su ovako izbjegli samrtne muke, koje su ih zbog prirode bolesti neizbježno čekale. E, baš to je ključna stvar koja je učinila da sve vidim jasnije! Zato želim da pođeš u bolnicu i raspitaš se o tehničarima koji rade na odjeljenju, a posebno o onima koji su imali neku porodičnu tragediju u proteklih godinu, dvije. Nema puno muškaraca u medicinskoj struci tako da lista osumnjičenih neće biti dugačka. Još jedan savjet za kraj – istragu počni od žena. One su govorljivije i brzo ćeš saznati sve što te zanima, dok muškarci štite jedni druge.
– Zar ne mislite da bi trebalo da sačekam inspektora Jankovića? Ipak je on stariji po činu i iskusniji u ovom poslu.
– Ne! Od nečega mora da se počne, a ja vjerujem u tvoje sposobnosti! Napravićeš veliku karijeru. Energičan si i posjeduješ pravi način razmišljanja, a to je najbitnije u vođenju istrage. Inspektor i ja ćemo imati dosta posla da obdukcija prođe kako treba i da se konačno ovaj slučaj pokrene.
Mladi policajac se zahvalio na ukazanom povjerenju i napustio salu za sastanke, dok je Milovan ostao da čeka poziv svog inspektora…
***
Istog dana je na zahtjev porodice preminulog G.M. urađena obdukcija. Uzet je materijal za toksikološku analizu, na koju se moralo sačekati minimum dvadeset četiri časa. Ono što je bilo bitnije, nađen je trag uboda iglom u predjelu leđa, po lijevoj strani i to u visini grudnog koša.
Specijalista sudske medicine bi u normalnim uslovima i previdio tu ranu da mu doktor Nedeljković nije skrenuo pažnju na to da očekuje na tijelu stradalog trag uboda. Zato je prilikom pregleda tijela korištena lupa i ta je ideja urodila plodom.
Nakon ovoga, Milovan je zatražio da se ekshumiraju tijela još troje stradalih, u nadi da proces raspadanja još nije otpočeo, te da će iste tragove naći i na njima. Slučaj ubice na javnim mjestima je napokon bio otvoren…
Veso Vuković je, po završenoj istrazi u bolnici, poslao listu sa tri osumnjičena doktoru Nedeljkoviću koju je on, nakon prelistavanja zapisnika istrage, sveo na samo jedno ime. Tehničar po imenu Ilija bio je glavni osumnjičeni.
Inspektor Janković je uspio da ga privede na saslušanje i ostalo je samo da pokušaju da izvuku njegovo priznanje prije obavljanja ekshumacija. Na taj način bi poštedjeli porodice stradalih dodatnog stresa.
***
Soba za ispitivanje
Inspektor Janković je ukratko izložio osumnjičenom teoriju doktora Nedeljkovića. Predočio mu je šta od dokaza imaju protiv njega i šta se još čeka. U slučaju da se utvrdi njegova krivica, biće optužen za četiri ubistva. Priznanjem bi doveo sebe u bolju situaciju, barem po pitanju javnog mnjenja. Za to vrijeme, Ilija je držao spuštenu glavu i gledao negdje u pod. Ostao je nijem na navaljivanja inspektora da treba da prizna. Milovan je procijenio da je vrijeme da se uključi.
– Ilija, radi se o tome da mi znamo sve, pa čak i to da si ih na taj način želio sačuvati patnji. Ako ne priznaš, to niko osim nas neće znati i svi će na tebe gledati kao na okrutnog i surovog ubicu koji je prekršio zakletvu i naškodio pacijentima.
Osumnjičeni je na kratko podigao pogled i osmotrio Milovana koji je bio svjestan da je napokon prodro do njega…
– Ispričaj nam svoju priču i ja ću se postarati da je svi čuju. Imaš moju riječ!
– Vi ste ljekar?
– Da! Ne radim više u bolnici otkada sam specijalista forenzičke psihijatrije, ali sam ljekar i znam kako je teško izgubiti nekoga. Svi misle da ljudi koji rade u bolnicama, bilo ljekari ili tehničari, oguglaju na smrt, a istina je sasvim drugačija. Svi se mi plašimo smrti i ljudske patnje.
Ilija je sada držao glavu uspravno i kao da se pripremao da otpočne svoju priču.
– Znate, doktore, ima nešto puno gore od smrti, a to je patnja! Svaki dan ljudi dolaze kod nas. Traže u bjelini naših odora nadu i spas, a potajno nas se plaše. Onda se pojavi neka bolest protiv koje im ne možemo pomoći. Bolje od njih znamo šta ih čeka jer smo to nebrojeno puta gledali i šta onda učiniti? Zar ne zaslužuju svi dostojanstvenu smrt?
– Ono što čovjeka čini posebnim je to što čitav život težimo da pomirimo svoj početak i kraj. Zato nije na nama da razmišljamo o kraju i da strepimo, već da iskoristimo ono što nam je dato između ta dva trenutka – između plača zbog bolnog prvog udaha i posljednjeg izdaha. Živiš li sam?
– Da, nisam se ženio, a roditelje sam izgubio. Otac je stradao još dok sam bio dječak. Majka me napustila prije dvije godine. Gledao sam kako je rak uzima i jede. Kumila me i molila da joj prekratim muke. Ja nisam mogao… Bio sam kukavica tada! Onoj koja mi je podarila život nisam mogao da pružim dostojanstvenu smrt!
– Opet govoriš o dostojanstvenoj smrti! Dostojanstvena je svaka smrt jer nam je namijenjena od onoga koji nam je i život podario. Šta se desilo nakon smrti tvoje majke?
– Da ste nekoga svog izgubili u jednoj takvoj nepravednoj borbi sa bolešću, shvatili bi da nije svaka smrt dostojanstvena. Naprotiv, malo koja je! Poslije majčine sahrane sve se promijenilo. U svakom licu među pacijentima sam vidio nju… Svi oni po koje je smrt dolazila kao da su mi poručivali da me ona obavezuje da makar njima pomognem. Vrijeme je odmicalo i ja sam sakupljao snagu da to učinim. Nisam želio da spokoj podarim samo jednoj osobi i zato sam smišljao kako da to učinim, a da ne budem uhvaćen i, eto, tako je počelo… Saznao bih iz kartona njihove adrese. Pratio sam kretanja pacijenata sa špricom u džepu kaputa. Odabrao bih najpovoljniji trenutak, prišao im sa leđa, odglumio sudar i za to vrijeme sadržaj šprica već bi bio u njihovom krvotoku. Ostajao sam do samoga kraja i posmatrao kako im biva sve gore. Kako se narod okuplja oko njih i pokušava da im pomogne. Kada bi sve konačno bilo gotovo, kao da bih čuo zahvalnost njihovih duša za dar koji sam im dao… Nije svaki put sve prošlo kako treba zbog odjeće koju su imali na sebi i nedovoljne dužine igle tako da bi sadržaj mog šprica vjerovatno završio negdje na njihovom tijelu. Od devet pokušaja njih četvoro je primilo moj blagoslov. Eto, dobili ste šta ste tražili, i znajte da se ne kajem jer ne smatram da sam učinio išta loše.
– Ne smatrate jer sve gledate iz svoje perspektive! Ti ljudi nisu dobili priliku da se oproste od svojih najbližih, da se ispovijede Gospodu, da pokušaju još jednom da pobijede bolest. Dali ste sebi za pravo da glumite Boga i zbog toga Vam prije pristaje neka mentalna ustanova nego zatvor. Ipak, neću dati takvo mišljenje jer ste sve radili proračunato i osoba ste koja je oduzela četiri života. Ne sumnjam da ste nekada bili dobar čovjek, ali ljudski život je najveća svetinja! Prešli ste preko toga kao da se radi o insektima, a ne ljudskim bićima. Grijeh je još veći jer Vam struka brani da naškodite čovjeku. Ne plašite se, održaću riječ i svi će čuti za ovaj slučaj! Čuće istinu. Dugujemo je i porodicama stradalih. Da znaju ko im je oduzeo najbliže.
Ispitivanje je bilo završeno, priznaje snimljeno, a svi u prostoriji emotivno ispražnjeni. Nikada do sada inspektor Janković nije vidio ovakvog Milovana Nedeljkovića. Veso je ustao sa svog mjesta i stavio lisice medicinskom tehničaru, Iliji, a potom ga sproveo u pritvor.
Slučaj prvog serijskog ubice u zemlji bio je završen u najkraćem mogućem roku bez senzacionalnih natpisa u novinama i sa gorčinom u stomacima svih koji su radili na njegovom rasvjetljavanju.
