Moja pokojna majka obožavala je more, pa sam uz nju razvio naviku da se sa svakog ljetovanja vratim sa nekom neobičnom školjkom. Dok sam bio dječak, govorila mi je da je šum koji čujem kada naslonim školjku na uvo zapravo zvuk zarobljenog talasa.
Naravno da sada kada sam odrastao čovjek, znam da je ta priča bila izmišljena, ali nekako po navici, u zimskim danima volim da „prelistam“ svoju kolekciju školjki. Uzimam jednu po jednu, razgledam ih i prinosim na uvo, zamišljajući kako sam u svakoj od njih ponio djelić mora u kojem sam ih našao.
Tako sam i ove godine, noć pred Božić, riješio da ponovo pređem svoju kolekciju. Da bi ritual bio potpun, uvijek krenem od one koja je posljednja stigla, odnosno od školjke sa posljednjeg ljetovanja.
Bila je to jedna od krupnijih u mojoj zbirci, toliko velika da sam je jedva mogao obuhvatiti šakom. Taman što sam je primakao glavi kad začuh neki jecaj…
Ne gubeći ni trena, spustio sam je i zaustavio disanje kako bih odredio odakle je zvuk dopirao. Međutim, sve je bilo mirno… Tišinu je povremeno prekidao zvuk petardi i to je bilo sve. Za svaki slučaj sam prošetao do prozora dnevnog boravka i pogledao kroz njega – ni vani nije bilo nikoga. Samo su sniježne pahulje plesale po vazduhu utapajući se u debeli sniježni pokrivač na tlu.
Napokon sam se vratio u svoju fotelju i opet uzeo školjku. Ovaj put sam je direktno naslonio na uvo, ali mi od straha odmah ispade iz ruke. Jecaj koji sam čuo dolazio je iz nje!
Prestravljen pogledah ka mjestu gdje sam je ispustio. Srećom ne bješe oštećena jer je umjesto na podu završila na tabureu koji držim tik kraj fotelje. Uzeh je pažljivo obijema rukama. Prije nego što sam je opet primakao sebi, okrenuo sam je i protresao, čisto da se uvjerim da u njoj nije neka živuljka, ali školjka je bila prazna.
Gledao sam u školjku nekoliko trenutaka oklijevajući, a onda odlučih da je opet prislonim na uvo. Nisam dozvolio da me jecaji prepadnu kao ranije, već sam nastavio da slušam pokušavajući da otkrijem kome pripada taj glas.
Kako je vrijeme odmicalo, plač je polako prestao i kao da je taj neko postao svjestan mog prisustva. Još neobičnije je bilo to što je školjka već narednog trenutka progovorila krupnim muškim glasom i pružila mi odgovore na sva pitanja koja su se komešala u mojoj glavi…
***
Pitaš se ko sam ja? Kako sam to dospio u školjku? Vjerovatno strahuješ da si poludio jer me, osim tebe, niko drugi ne čuje.
Ne mogu reći da nisi lud. Kako drugačije objasniti tvoju potrebu da školjke, koje čitav život sakupljaš, stavljaš na uvo ubijeđen da to iz njih dopire zvuk mora?
Vidiš, nismo ti i ja toliko različiti kao što si mislio! Ti si ludak koji živi za školjke, a ja ludak koji živi u jednoj od njih.
Odmah da ti kažem, neću ti odgovoriti zašto sam plakao. Znam da nije bilo u redu da se raspekmezim pred tobom, ali šta da se radi… Naiđe nekada čovjeku potreba da jednostavno kroz suze propere dušu i oslobodi je nakupljene prljavštine nastale samovanjem.
Mora da misliš da sam jako nekulturan što ti se prvo nisam predstavio, ali ovdje u školjci ime ne znači puno. Posebno što više nikoga ne srećem, pa zato nisam baš siguran kako sam se zvao…
Može biti da sam bio neki Petar, Marko ili Janko. Mada, kada se preko dana ogledam u morskoj vodi, čini mi se da vidim odraz jednog Ludviga, admirala austrougarske mornarice. Posebno volim da sebe zamišljam na palubi najvećeg jedrenjaka u čitavoj jadranskoj floti, i kako naređujem mornarima koji se utrkuju da moju zapovijest sprovedu u djelo.
Onda padne mrak i moj odraz postane nevidljiv, a ja se sjetim da je potpuno nebitno ko sam nekada bio. Važnije je da sam sada jedna obična, prazna školjka i ništa više…
Znaš, nisam baš do kraja iskren sa tobom. Na primjer, sjećam se kako je sve počelo, ali ne znam zašto bih priču o svojoj sudbini podijelio sa tobom. Ono nije da mi nisi simpatičan, posebno ta tvoja romantična i sanjalačka crta. Hm, baš sam u dilemi…
Ma nek ide život! Šta ima da izgubim ako ti odam istinu? Da me ne mogu možda više kazniti od ovoga što već jesu? Teško!
Zato slušaj pažljivo! Koliko god da ti moja priča bude zvučala nevjerovatno, upamti da ti je pripovijeda jedna bijedna školjka koja je nekada bila ugledni član društva.
***
Rođen sam prije više od jednog vijeka u uglednoj plemićkoj porodici iz istočnog dijela nekadašnje Austrougarske monarhije. Kao jedinac, imao sam svu pažnju roditelja, posebno oca koji je u meni vidio budućeg nasljednika porodične titule barona.
Godine su prolazile, ja sam rastao i, mogu slobodno da kažem, bio na pravom putu da ispunim sve nade koje su polagane u mene. U godini kada sam trebao poći na studije u Beč, dogodi se u meni velika transformacija.
Izgubih interesovanje za sve što me okružuje. Žene, novac i uspjeh u budućoj karijeri nisu više bili moje zvijezde vodilje. Dobio sam neku, do tada nepoznatu, želju da lutam svijetom, da upoznajem različite ljude i prostranstva.
Ni sam ne znam kako je do toga došlo, jednostavno sam spakovao najosnovnije stvari za put u jedan pleteni džak i iskrao se iz grada sa putujućom žonglerskom trupom koja je nekoliko dana ranije stigla u naš grad.
Tako sam sa njima putovao sve dok ne stigosmo u Pulu, gdje sam se ukrcao na veliki trgovački jedrenjak „Sveti Luka“ i započeo svoju avanturu pomorca.
Za sobom nisam ostavio nikakav pisani trag i mislim da moji roditelji nikada nisu saznali šta se sa mnom zaista dogodilo. Desetak godina kasnije do mene su doprle priče kako su sve živo podigli tražeći svog jedinca. Bile su čak raspisane potjernice, ali avaj… Nisu ni slutili da je moje novo ime Ludvig i da sam mjesecima daleko od kopna.
Život na brodu za mladog plemića nije bio ni malo lak. Sreća što je kapetan bio pronicljiv čovjek i već poslije nekoliko razmijenjenih rečenica sa mnom, prilikom obilaska palube, zaključio je da ću mu mnogo više koristiti u pregovorima oko prodaje robe, nego kao još jedan u nizu fizikalaca koji su činili većinski dio posade broda.
Nakon šest godina provedenih na „Svetom Luki“ i posjetama svim mogućim i nemogućim prostranstvima, shvatio sam da zapravo želim da postanem kapetan. Sav novac koji sam bio stekao za vrijeme svog službovanja, iskoristih da platim školarinu i tako sam se obreo u Rijeci gdje sam, nekoliko godina kasnije, diplomirao kao najbolji student u svojoj klasi Pomorske akademije.
Tek što sam napustio akademiju i dobio zaduženje na nekom manjem brodu carske flote, desi se Sarajevski atentat i svi počeše da pričaju o ratu koji kuca na vrata evropskih zemalja. Tako i ja dobih premještaj u Trst gdje me proglasiše za lučkog admirala. E baš tamo sam se oprostio od svog ljudskog života.
Bilo je to jedne sasvim obične oktobarske noći, druge godine Velikog rata. Šetao sam pristaništem očekujući glasnika koji je nosio povjerljive informacije sa tek pristiglog broda iz Kotora.
I dan-danas se sjećam te zvezdane noći, svakog detalja! Postajao sam sve nestrpljiviji jer su mornari prolazili kraj mene, a od glasnika nije bilo ni traga ni glasa. Taman kad riješih da odustanem od čekanja i pođem nazad u štab, priđe mi jedna, skoro pa u mraku nevidljiva, prilika sva obučena u tamno, sa šeširom širokog oboda koji joj je prekrivao lice. U trenutku sam pomislio da će samo proći kraj mene bez zaustavljanja, ali onda osjetih kako se neka ruka spustila na moje rame i čuh glas pridošlice.
– Nadam se da niste predugo čekali?
Bio sam zbunjen… Zar je došlo do promjene plana? Ovo nije bio glasnik koga sam očekivao. Pribrao sam se i postavio svoje pitanje najuljudnije što sam mogao.
– A Vi ste?
Vidio sam kako se ispod šešira promolio široki sjajni osmjeh.
– Ja sam onaj koga čekate, gospodine barone, od poštene plemićke kuće Fars!
Hladan znoj me oblio. Više od decenije nisam bio čuo vlastito prezime.
– Mislim da ste pogriješili. Razgovarate sa lučkim admiralom Ludvigom Hausom. Vrijeme je da se prekine ova maskarada! Istina je da nekoga čekam, ali to definitivno niste Vi, gospodine. Zato ću Vas sada pozdraviti i napustiti.
Stranac kao da se ni malo nije bio pokolebao.
– Ha! Ja mislim da ste Vi taj koji griješi! Zar ne čeka svaki čovjek isto? Na primjer, svoju sudbinu?! Zar ne žudiš da upoznaš svog Usuda? Istog onog koji ti je podario nemir zbog kojeg si napustio svoju rodnu kuću i udobnost zamka zamijenio potucanjem po svjetskim lukama. E vidiš, tvom čekanju je došao kraj! Stigao si do kraja puta i evo napokon upoznao onoga koji te je na taj put i poslao.
Više nisam ni sumnjao da se radi o nekom ludaku koji je izgubio razum tokom krstarenja morem. Plašilo me samo to što je zvučalo kao da stranac zna sve o meni. Riješio sam da ga ignorišem i da ga ostavim da svoj monolog dovrši bez mog prisustva. Nisam uspio ni korak da napravim, a on je spustio koščati kažiprst na moje grudi i sablasnim glasom, koji kao da je dolazio sa onog svijeta, obratio mi se po posljednji put.
– Usuđuješ se da prkosiš svom tvorcu? Naučiću te ja poniznosti! Umjesto da moliš za milost, ti se ponašaš kao da sam ja neko od ovih tvojih mornarčića. E sada ćeš da vidiš! – zavukao je ruku nekuda pod svoju odoru i izvukao vani jednu neobično krupnu školjku. – Proklinjem te i osuđujem tvoju dušu da ostane zarobljena u ovoj ljušturi, da godinama lutaš morima i da te talasi nose onamo kamo ja želim, a ne ti! Za to vrijeme da ti sjećanje na život koji si imao ostane očuvano, ali da više nijedan jedini tren ne proživiš kao čovjek.
Odjednom se prostor oko mene uskovitlao. Kao da se iz školjke pojavio vrtlog koji je sve u sebe usisavao. Osjetio sam kako mi ponestaje vazduha i uzaludno sam pokušavao da udahnem. Vrtlog školjke je usisavao čak i moju životnu energiju.
Bivao sam sve slabiji i slabiji. Gledao sam kako djelići nečega, za šta tada nisam ni slutio da je duša, prelaze iz mog tijela u školjku, sve dok više nisam mogao oči da držim otvorene. Sve dok i ja nisam postao školjka…
Eto, od tada plutam morima, nose me talasi. Vidim, čujem i osjećam bez očiju. Navikao sam se na novi život. Vjerovatno ne vjeruješ u moju priču. Možda stvarno misliš da je ovo sve uobrazilja tvog uma, ali ako odlučiš da kreneš tragom moje priče, otkrićeš istinu.
Samo je pitanje koja bi istina bila bolnija? Da je sve što sam ti rekao tačno i da zaista postoji neko tako moćan kao Usud koji jednim svojim dodirom može uništiti sve, ili podatak da je ovo sve u tvojoj glavi, te da si zreo za ludaru? Ostavljam te da sam izabereš u šta ćeš vjerovati.
Ono šta si svakako mogao da zaključiš iz moje priče je da izbori koje donesemo, ma koliko nam se sitni i beznačajni činili, zaista mijenjaju naše živote! A sada, u zdravlje!
***
Kao oparen i probuđen iz nekog dubokog sna, naglo sam spustio školjku na sto. Osjećao sam da mi uvo i obraz bride od siline kojom sam je držao pripijenu uz kožu.
Pogledao sam ostatak svoje zbirke. Nevjerovatan strah uvukao se u mene. Nisam imao hrabrosti da se suočim sa još jednom školjkom.
Ubrzo je strah zamijenio bijes. Počeo sam da jednu po jednu školjku bacam iz sve snage prema zidu. Prskale su od siline udara i razbijale se u sitne komade. Nastavio sam tako sve dok nije ostala samo jedna školjka – Ludvigova.
Nju nisam imao ni hrabrosti, a ni srca da uništim. Strah da bih tako uništio Ludviga, razjedao bi mi dušu do kraja života. Umjesto toga vratio sam je nazad u vitrinu gdje je do prije nekoliko minuta ležala čitava moja kolekcija. Već sam bio donio odluku – sljedećeg ljeta vratiću je tamo gdje sam je našao i više nikada neću sakupljati školjke.
Zadovoljno sam pogledao u krhotine moje kolekcije koje su bile rasute svuda po sobi. Crv sumnje počeo je da radi u mom mozgu. Znao sam da je ovo samo početak…
***
Trinaestog oktobra, hiljadu devet stotina petnaeste godine na doku pristaništa u Trstu pronađeno je beživotno tijelo lučkog admirala Ludviga Hausa. Na tijelu nije bilo nikakvih tragova borbe i nasilja pa je nakon medicinskog pregleda posmrtnih ostataka cijenjenog Ludviga Hausa, zaključeno da je preminuo usljed posljedica srčanog udara, koji je bio toliko snažan da admiral nije uspio ni da zatraži pomoć.
