Kada na crkvi zvoni usred bijela dana, sprema se neka nova pogibija. Tako je Janu život naučio. U posljednje tri godine evo treći put zvoni i srce joj od tog zvuka pretrnu.
Prethodna dva puta su označila odlazak po jedne muške glave iz kuće i nicanje nove humke na porodičnom groblju…
Muža i starijeg sina je izgubila, još joj je jedino Stefan ostao, a evo se čuje zov smrti kako i njega poziva da se svom bratu i ocu pridruži. Prvi poginu onomad kada narod ustade da konačno osmanlijski jaram sa sebe skine, a sin joj, Petar, strada od Bugara u drugom ratu.
Nije stigla majka ni da ga se nagleda. Ni oženio se nije bio kada joj ga vratiše na volujskim kolima.
Komšija Dimitrije bješe joj donio puščano zrno što mu je srce mlado zaustavilo. Kaže, ljekar izvadio dok mu se za život borio.
Pogledala je u komad olova koji je i njeno srce ubio i okamenio i stavila ga u kutijicu za duvan, jedino što sa ratišta vratiše od njenog supruga.
Nije ni godina dana od toga stigla da se navrši, kada se opet čuše zvona. Narod se okuplja i slavi što će opet puške koristiti, a njoj se srce okamenjeno u grudima skvrčilo.
Zna da će joj smrt opet pokucati na vrata i zatražiti i posljednje muško iz kuće…
Ne! Ovaj put to neće dopustiti… Dok Stefan ulazi sav razdragan da majci saopšti kako će Srbi i Austrougarsku monarhiju naučiti pameti, ona ga ne sluša, već otvara prašnjavi sanduk koji je donijela kao spremu iz djevojačkog doma i traga za poklonom od svoje bake – drvenim iglama za pletenje. Nada se da se još uvijek dobro sjeća svega što je od nje naučila.
Ostala je budna čitave noći. Bio je pun mjesec i morala je to da iskoristi. Prvo je isplela vunenu torbicu, veličine vrha prsta, a zatim se uputila do obližnjeg potoka, tri puta je isprala na mjesečini i onda u nju stavila ono zrno olova koje joj je sina prvijenca u grob otjeralo. Provukla je kanap i napravila lanac…
Znala je da već narednog jutra mogu doći po Stefana da ga vode na front, zato je požurila kući i, ne čekajući zoru, probudila ga. Mladić je izbezumljeno gledao svoju majku, u strahu da joj nije možda pozlilo.
– Jesi li dobro, majko? Šta se dogodilo?
– Sine, imam dar za tebe i hoću da mi daš riječ da ćeš, jednom kada ti ga predam, uvijek to držati kraj sebe!
– Ne razumijem! Šta kada mi predaš? Zašto govoriš tako nepovezano?
– Samo ti obećaj majci! Učini to za ljubav moju…
Posmatrao je majku koja je podrhtavala od nekog neshvatljivog uzbuđenja. Čitav dan je bila van sebe, ali sada kao da ju je pamet napustila.
– Dobro! Ako će to učiniti da budeš mirna… Evo, obećavam! Šta god bio tvoj dar, uvijek ću ga nositi sa sobom.
Skoro pa je poskočila od sreće. Iz zavežljaja, koji do tada Stefan nije primjećivao, izvadila je neobični predmet i pružila mu ga.
– Eto! To je amajlija koju sam spremila za tebe. Dok je budeš imao na sebi, nijedan te metak neće htjeti! Imaš jedva sedamnaest ljeta i hoću da mi se vratiš živ i zdrav iz ove prokletinje koja se sprema. Nešto mi govori da će biti još gore nego prošla dva puta. Velika je i moćna sila Austrougarska i teško će je naša sirotinja zaustaviti, ali dobro, tako je Bog rekao. Održi obećanje koje si mi noćas dao i znaj da ćeš tako i moj život sačuvati.
– Otkud sada to? Kako si tako sigurna da će me amajlija sačuvati i čijih je ruku djelo?
– Ja sam je napravila. Moja baba bila je najčuvenija činjarica u kraju. U torbici je metak iz Petrovog srca i on će smrt zavarati da ne juri na tebe. Bio bi srećan da zna da je uspio da te zaštiti.
Tada sva nagomilana osjećanja u Stefanu pokuljaše vani. Držao je čvrsto u šaci amajliju i zagrlio majku, ridajući na njenom ramenu kao da je dječačić. Nije bilo nikoga da vidi te suze i pomisli kako nije dovoljno hrabar.
Pred majkom nije mogao kriti šta osjeća i koliko se plaši. Još mu je bilo živo sjećanje na to kako su ispratili oca i Petra, a da nisu stigli ni da se pozdrave sa njima kako dolikuje.
Odvojio se od majke i okačio lanac oko vrata. Milovala mu je lice, dok je on nastojao da zapamti svaku crtu njenog lica. Osjećao je da se rastanak bliži.
Već narednog jutra dođe naredba da se popiše sve sposobno muško stanovništvo. Za nepunih sedam dana Stefan je u šinjelu svog pokojnog oca marširao sa ratnim drugovima u susret neprijatelju. Jana je upalila svijeću i pomolila se Bogu da njen sin održi svoje obećanje…
***
U ratu čovjek za mjesec dana više ostari nego što bi u miru za nekoliko godina. Tako je i sa Stefanovog lica nestalo svakog traga njegovih sedamnaest ljeta. Nekada plašljivi dječak imao je sada sjetan i odsutan pogled. Kako i ne bi kada je prethodnih dana sve svoje drugove i vršnjake iz sela gledao kako odlaze na onaj svijet. Iskusniji borci, kojima ovo bješe već treći rat, govorili su da se nikada ovako lako nije ginulo i, zbilja, ljudi su oko njega padali kao snoplje.
Zapovjednik čete, Janko, uvidio je da metak neće Stefana, pa mu je zato sve češće i povjeravao zadatke. Nerijetko se događalo da mladić povede grupu vojnika sa sobom i sam se vrati sa zadatka. Svi ostali bi bili ili na licu mjesta mrtvi, ili bi pak kasnije podlegli povredama.
Tako je među saborcima počeo da se javlja strah od Stefana. Isprva tiho, a potom sve glasnije, širila se legenda o momku od kojeg bježi smrt.
Neki su govorili kako je on duh starog borca, da kao avet luta ratištem i da ga samo oni kojima se bliži samrtni čas mogu vidjeti i sa njime razgovarati.
Više niko sa Stefanom nije htio ni da ruča, osim zapovjednika Janka koji je uvijek imao novi zadatak za svog posebnog vojnika…
– Odaberi tri saputnika. Večeras ćete preći rijeku i pokušati što više da priđete austrougarskom taboru. Naše rezerve hrane su pri kraju i potreban nam je uvid u njihovu pravu snagu. Da znamo je li bolje čekati da komanda dođe po nas ili da pokušamo proboj obruča koji su formirali oko nas. Budite tamniji od noći i tiši od smrti. Od uspjeha vaše misije zavisiće sudbina čete!
– Imam samo jednu molbu. Da trojicu koji će poći sa mnom odaberete Vi, ili još bolje da dopustite da sam pođem na zadatak. Počeli su da me izbjegavaju…
– Ne trpim sujevjerje u svojim redovima! Neka nauče da vjeruju u Boga i onda će znati da ima i gorih stvari od smrti. Razumijem te i dopustiću da pođeš sam, ali ne zato da bih nekog lišio neprijatnosti, već zato što vjerujem u tvoju sposobnost da ispuniš svaki zadatak koji ti povjerim.
Stefan je sa zahvalnošću pružio ruku starom vojniku. Neće morati da provede još jednu noć u preispitivanju da li je metak koji je pogodio čovjeka do njega zapravo bio namijenjen njemu. Pošao je do svog šatora i legao da odmori prije polaska na zadatak.
***
Kao po navici, kada se god probudi, prvo rukom krene ka grudima, ispod majice. „Dobro je, amajlija je tu.“ Pomislio je na majku i na to kako uspijeva da održi njoj dato obećanje, bez obzira na gnijev ljudi oko sebe i strah koji osjećaju zato što on ostaje živ u svakoj prilici i neprilici.
Noć nije bila ni nalik onoj u kojoj je dobio majčin dar. Kretao se polako, pokušavajući u sjenama da pronađe obrise drveća. Uspio je da dođe do rijeke i da je pređe.
Čuo je vojnike austrougarske patrole koji su obilazili obalu sa njihove strane. Zalegao je i sačekao da prođu. Trudio se da štedi dah.
Dok su odmicali od njega, polako se podigao sa tla i taman što je krenuo naprijed, ču neki zvuk iza sebe. Pripremio je pušku spreman da pruži otpor i skupo proda kožu, kada mu se neko šapatom obrati:
– Janko je. Ne pucaj.
Bio je iznenađen.
– Otkud Vi? Zašto ste pošli za mnom?
– Bilo mi žao da ideš sam kao neki pustinjak, a i da pokažem onim kukavicama da su ono u šta vjeruju samo gluposti.
– Ali, ko će predvoditi četu ako se Vama nešto dogodi?
– Ne plaši se za mene. Ako je legenda o tebi ipak tačna, nikome od nas neće trebati vođa, je li tako?
Stefan samo pognu glavu osjećajući se krivim što makar Janku nije povjerio svoju tajnu. U tišini nastaviše svoj pohod ka neprijateljskom taboru…
Kako su se više primicali, tako je okolina bivala sve svjetlija. Logor Austrougara bješe na čistini i vatre oko kojih su sjedjeli vojnici obasjavale su tu slijepu noć.
Janko i Stefan su obišli skoro čitav krug i prebrojali sve vojne kapacitete kojima je neprijatelj raspolagao. Došlo je vrijeme da se povuku prije nego što počne da sviće.
Uspjeli su da se dohvate rijeke kada začuše povike iza sebe. Znali su da su primijećeni i nije im preostalo ništa drugo već da uđu u vodu i pokušaju što dalje da odmaknu plivajući.
Zafijukaše meci kroz noć, Janko vrisnu i Stefan vidje kako tijelo iskusnog vojnika prestade da pliva. Dok mu je prilazio, spazio je kako se vodom oko zapovjednikovog tijela širi neka tamna mrlja. Znao je da više nije živ.
Njegove ubice već su bile u vodi i vukle ka obali Stefana, koji se potpuno bio opustio i predao.
Postavljali su mu pitanja na jeziku koji nije razumio. Samo je tupo gledao u tlo pred sobom. Vikali su na njega, šutirali ga i pljuvali, sve dok se nije pojavio jedan vojnik čija je naredba učinila da prestanu.
Poveli su ga u logor i doveli tumača. Tada je otpočelo pravo ispitivanje. Stefan je ostao nijem na sva pitanja. Nije pomogla ni teška ruka njegovog islednika, ni tri izvađena zuba, pa čak ni nekoliko slomljenih rebara.
Ležao je u prašini koja je bila pomiješana sa njegovom krvlju i gledao u zrake sunca koji su se pomaljali iza tijela stasitog mučitelja. Uživao je u, vjerovatno, posljednjoj zori koju će dočekati i trudio se da još jednom u sjećanje prizove lik svoje ostarjele majke. Iz ove situacije teško da će ga izbaviti amajlija.
Kožna čizma spuštala se na njegovo lice, a on je samo mislio o tome kako će osjetiti olakšanje od krivice koju je nosio zbog toga što je toliko svojih drugova ispratio na onaj svijet…
***
Istog jutra, u Stefanovoj četi vojnici su postali svjesni da su ostali bez zapovjednika Janka. Njegov leš su izvidnici primijetili na neprijateljskoj obali i zato je Uroš, najstariji oficir po činu, postao novi zapovjednik.
Okupio je vojnike, održao motivacioni govor i pozvao sve na očajnički juriš kako bi pokušali probiti austrougarski obruč, jer im smrt ovako svakako ne gine.
Vojnici, već umorni i izgladnjeli, ali bijesni zbog svoje sudbine, prihvatiše tu ideju. Do podneva bi razbijena austrougarska opsada. Zbunjeni iznenadnim napadom, oni nisu uspjeli da na vrijeme konsoliduju svoje redove. Zato ostaviše logor srpskoj vojsci i pokušaše da što više svojih ljudi sačuvaju, te se povukoše.
Stefana njegova četa pronađe na ivici smrti. Dva dana se nije znalo da li će preživjeti, a onda trećeg, kao da se smrt opet uplaši od njega i rumenilo mu se vrati u obraze.
Izgubio je lijevo oko, ali je povratio povjerenje ratnih drugova koji ga se, nakon što su se uvjerili da je i on od krvi i mesa, više nisu plašili.
Novi zapovjednik izdao je naređenje da se Stefan zajedno sa ostalim ratnim invalidima uputi kući. Više nije bio sposoban za boj.
***
Majka ga je dočekala na pragu kuće. Plakala je dugo od sreće…
Nije primijetila da nema oka, da je sav u ranama, niti da mu nedostaju prednji zubi. Bio je živ – to je najvažnije!
Skinuo je po prvi put amajliju i pružio je majci. Sljedećeg dana pošli su na porodično groblje i kraj Petrove humke zakopali puščano zrno koje je Stefana sačuvalo od smrti i vratilo kući.
