Ako je nešto mrzio, onda su to bili pozivi na službeni telefon van radnog vremena. Čekao je u nadi da će telefon napokon prestati da zvoni. Jovana i dječaci su bili napeti. Znali su koliko je odgovoran njegov posao i da je zbog njega često odsutan čak i mislima.
Pošto se već četvrti put začulo zvono, nije više mogao da ignoriše. Neko je bio uporan u nastojanju da ga dobije, što je moralo da znači da je nešto hitno. Prišao je telefonu i nervozno ga zgrabio. Ispostavilo se da je šef policije taj kome je Milovan bio toliko potreban. Pritisnuo je zelenu slušalicu i javio se.
– Halo!?
– Taman sam pomislio da pošaljem patrolu da provjere da ti se nije šta dogodilo. Zašto ti je trebalo toliko da se javiš?
– Znate kako, poštujem svoje radno vrijeme, ali još više cijenim slobodne trenutke sa svojima, kojih, sami znate, nemam previše.
– Pa dobro, čovječe, govoriš li mi da si odmah čuo telefon, samo si odbijao da se javiš?
– Ako želite, možete i tako da shvatite. Znam da ne vjerujete, ali teže je biti dobar roditelj nego li dobar policajac. Čak su i potencijalne sankcije od porodice teže.
– Dobro, dobro… Nekada si baš težak čovjek, samo da znaš. Iskrslo je nešto jako važno, tako da sjutra ne dolazi na posao već se javi u ambasadu Rusije. Njegova Ekselencija Anatolij Balbatov te očekuje.
– Zašto bi mene očekivali u ruskoj ambasadi?
– E, to već nije za telefon. Onaj mamlaz od Jankovića će ujutru doći da te pokupi. Sve što se dogodi u ambasadi ne smijete nikome živom da kažete. Znači, ni riječi o tome porodicama, prijateljima, pa čak ni meni. U novinama će za koji dan izaći tekst kako je ambasador tražio da se upozna sa čelnim ljudima našeg tima za posebne zadatke, tako da niko neće posumnjati da tamo idete poslom. Anatolij je inače doktor slavistike. Više od deset godina je u diplomatskim vodama i Balkan mu je specijalnost, zato tečno govori srpski jezik. Ne moram da napomenem da računam na tebe i inspektora Jankovića. Sam znaš koliko su nam Rusi važni. Jesmo li se razumjeli?
– Naravno!
– Eto toliko, sada se možeš vratiti ulozi brižnog roditelja. Laku noć i pozdravi Jovanu i djecu!
– Hoću, i Vi pozdravite kući. Laku noć!
Nakon što je završio razgovor, primijetio je kako ga Sergej znatiželjno posmatra.
– Tata, moraš li sada da ideš na zadatak?
– Na zadatak? Moj jedini zadatak večeras je maraton Harija Potera.
Čuo se uzdah dječijeg olakšanja, i Sergej i njegov mlađi brat Đorđe priđoše i zagrliše oca. Milovan ih obojicu podiže i ponese ka garnituri gdje zajedno sa Jovanom nastaviše da gledaju film.
Dok je na televizijskom ekranu družina Harija Potera bacala čarolije, Milovan je mislima bio negdje daleko, pokušavajući da dokuči šta mu dan koji slijedi donosi…
***
Sunce tek što je bilo izašlo kada je inspektor Janković došao po njega. Jutro je bilo jedino doba dana kada inspektor nije bio pričljiv.
– Jankoviću, šta očekuješ od današnjeg dana?
– Iskreno, šefe, nadam se da braća Rusi znaju da naprave dobru tursku kafu, inače sam neupotrebljiv.
– Prije će nas dočekati neki čaj.
– Eh, da je makar sa votkom…
Pošto na ulicama još nije bilo gužve, brzo su stigli do svoje destinacije. Dok prilaze ambasadi, Milovan pokušava da zapazi što više detalja.
Visoka ograda i četinari posađeni uz nju čine dvorište skrivenim od pogleda. Na glavnoj kapiji je naoružano obezbeđenje koje ih ljubazno propušta dajući im tako do znanja da je njihova posjeta očekivana. Dvorištem kruže dva čuvara sa vučjacima koji njuše svaki pedalj ispred sebe. Očigledno je pokrenut neki vid interne istrage. Prilaz zgradi pokriven je video nadzorom i ambasada ovako izbliza djeluje kao najsigurnije mjesto na planeti.
Na stepenicama ulaznih vrata stoji prosijedi gospodin u teget odijelu, sa dugim brkovima i opuštenim stomakom. Pružio je ruku, a licem mu se prostro osmijeh širok kao Sibir.
– Dobrodošli, gospodo! Dozvolite da se predstavim, Anatolij Petrovič Balbatov. Sa nestrpljenjem vas očekujem.
– Milovan Nedeljković, Vaša Ekselencijo! Čast nam je biti Vama na usluzi.
Milovan se teatralno naklonio ambasadoru, a potom je, vođen njegovim postupkom, i inspektor Janković, predstavljajući se, učinio isto.
– Molim da pođete za mnom do salona gdje ću vam, uz jutarnji čaj, iznijeti problem zbog kojeg mi je potrebna vaša pomoć.
Pošli su za svojim domaćinom diveći se raskošnoj unutrašnjosti ambasade…
***
Nalazili su se u prostoriji koja je bila uređena kao ruske dače sa početka dvadesetog vijeka. Drvo je bilo dominantan materijal. Dok su ispijali čaj, Milovan je uživao u pogledu na ogromnu policu sa knjigama. Pitao se koliko im je samo vremena trebalo da ih sve rasporede i da li je neko bio zadužen za čišćenje prašine. Za to vrijeme, inspektor Janković se zanimao pečenom jabukom. Do ovog jutra nije mogao ni da zamisli da jabuka može biti pečena, a sada je baš ona bila faktor koji spašava dan.
Za razliku od ostatka ambasade, u salonu ambasadora Balbatova nije bilo video nadzora niti ikakvih vidljivih tragova elektronskih uređaja, osim rasvjete i fiksnog telefona. Na zidovima slobodnim od polica za knjige visile su umjetničke slike i fotografije znamenitih Rusa. Iza fotelje u kojoj je sjedio domaćin vidjela se vitrina od stakla i drveta. U njoj su bili razni nacionalni ukrasi i obilježja.
Milovan je već bio počeo da se pita šta domaćin čeka sa iznošenjem problema zbog kog su pozvani, kada ovaj izvadi iz radnog stola kutiju sa tompusima i ponudi goste. Nakon što su odbili, on uze jedan za sebe, izvadi iz džepa kutiju šibica i pripali ga. Miris se, nošen dimom, širio prostorijom, a onda Anatolij duboko uzdahnu i otvori dušu:
– Prije svega, želim da znate kako sam jako zahvalan što ste našli vremena da pokušate da mi pomognete. Znate, ovdje sam već više od tri godine, i moram da priznam da su mi poduhvati vašeg tima zapali za oko. Zahvaljujući našoj obavještajnoj službi, znam da stojite iza puno više slučajeva nego što javnost može i da nasluti. Zato sam bio primoran da zatražim od vašeg šefa da mi ustupi svoje najbolje ljude. Moram vas upozoriti da je stvar delikatna i da je potpuna diskrecija nužna! Ako bilo šta od ovoga dopre do javnosti, sve bi moglo da preraste u međunarodni skandal katastrofalnih posljedica.
Inspektora Jankovića kao da ove riječi trgoše iz jutarnjeg bunila. Posmatrao je ambasadora sa izrazom lica koji je govorio: „U šta li smo se ovoga puta uvalili?“ Milovan je bio smiren i riješio je da domaćinu da do znanja kako može računati na diskreciju.
– Možete se opustiti. I kolega inspektor i ja smo osobe od povjerenja i ljudi smo koji znaju koliko je naš posao ozbiljna stvar. Ne bismo rizikovali da indiskrecijom narušimo mukom stečenu reputaciju. Je li tako, inspektore?
Na pojašnjenje svoga šefa inspektoru je ostalo samo da potvrdno klimne glavom. Tek tada, Rus kao da se raskravio i oslobodio grča u kom je bio. Ustao je i prišao Milovanu, zavukao ruku u džep svog sakoa, a potom jedan šareni omanji predmet stavio na sto ispred forenzičkog psihijatra. Ovaj je predmet pažljivo osmotrio prije nego što ga je uzeo u ruku i počeo okretati, zagledajući svaki detalj.
– Doktore, znate li šta je to?
– Naravno, Vaša Ekselencijo! Ovo je primjerak babuške, nacionalne lutke porijeklom iz Vaše zemlje. Spoj tradicije i umjetnosti. Sve figure su izrađene od drveta i na njima su najčešće predstavljene ruske žene u nacionalnoj nošnji. Ono što ove lutke čini posebnim je što se u svakoj od njih krije niz identičnih manjih figurica.
Dok je to govorio, razdvojio je lutku koju je držao. U njoj se nalazila druga identična prethodnoj, samo manja. Ponovio je postupak i nastavio da govori:
– Obično je babuška sastavljena od šest do osam figurica, ali može ih imati i znatno više. Naravno, veći broj iziskuje boljeg majstora.
– Vrlo dobro, gospodine Nedeljkoviću! Moram da priznam da mi se dopada kada pred sobom imam informisanu osobu. Dodaću samo da je pravi naziv zapravo matrjoška, ali da se, zbog oslikavanja bakica na figurama, u svijetu ustalilo to babuška. Vidite, ta matrjoška koju držite u ruci djelo je mog pokojnog djeda. Napravio ju je dok je od strane sistema bio protjeran u Sibir. U trenucima kada mu je bilo najteže, mislio je na porodicu i noći je provodio u izradi niza figurica. Uz pomoć Boga i jake volje uspio je da preživi taj ledeni pakao. Možete zamisliti koliko je bilo teško da se jedan kažnjenik nakon pomilovanja opet uključi u društvo, a tek da unuk takvog čovjeka postane diplomata… Ali nisam vas doveo da slušate istoriju moje porodice.
Ambasador je na trenutak zastao kao da prikuplja snagu da napokon izgovori ono što ga muči.
– Matrjošku sam donio sa sobom iz Rusije. Kao što vidite, sastavljena je od sedam figurica. Tačnije, imala je osam djelova, ali je osmi, najmanji i jedini koji se ne može otvoriti, djed ostavio u nasljeđe svojoj kćerci, a mojoj tetki. Njenom udajom je taj dio postao nasljeđe neke druge porodice. Ono što je bitno jeste da je moja lutka bila atipična i nesavršena bez tog posljednjeg dijela. Tu osobinu sam iskoristio da u nju sakrijem jednu dragocjenost. Nakon stavljanja te dragocjenosti u sedmu figuricu, dao sam da se ista zapečati. Potom sam sklopio matrjošku do kraja i vratio je u vitrinu. Niko osim mene nije imao pojma o tome šta se u njoj nalazi. Svi su vjerovali da za moju porodicu lutka ima samo sentimentalnu vrijednost, te zato nije postojala bojazan da će je neko slučajno otvoriti i otkriti tajnu. Prethodne večeri, kada sam ušao u kabinet, na stolu me dočekala rasformirana lutka. Pogađate, svih sedam djelova su bili otvoreni i nije više bilo ni traga od predmeta koji sam sakrio u njoj. Moj savršeni sef je otkriven i otvoren, a stvar značajnija od mog života je nestala!
Na nekoliko trenutaka sobom je zavladala tišina. Milovan Nedeljković je i dalje ispitivao šareno parče drveta u svojim rukama, a inspektor Janković postade svjestan kako ga je ambasadorova priča toliko obuzela da je dozvolio da mu se ostatak pečene jabuke potpuno ohladi.
– Vaš slučaj je izuzetno zanimljiv! Nikada nisam čuo za nešto ovako. Rekli ste prije da ste dali da se najmanja, sedma, figurica zapečati, što znači da je to neko za Vas učinio. Jeste li sigurni da ta osoba nije otkrila o čemu se radi? – upita Milovan.
– Vjerujte, doktore, ta osoba nije dobila priliku da ikome do Gospodu povjeri moju tajnu. Slobodno taj detalj isključite iz priče.
– Dobro, ako Vi tako kažete! Sljedeće što me zanima, a bez čega je moj dalji rad nemoguć, je istina o predmetu koji se nalazio unutar lutke. Ne prihvatam da radim na slučaju koji ne mogu uhvatiti ni za glavu, ni za rep! Zato, ako zaista želite moju pomoć, iznesite sve karte na vidjelo. Moramo imati povjerenja jedni u druge ako želite da riješimo ovaj slučaj.
Od ideje da će sa nekim morati da podijeli svoju tajnu ambasadoru se osušiše usta. Grozničavo je razmišljao. Znao je da je forenzičarev prigovor na mjestu i da nema šta da izgubi, posebno sada kada je tajna svakako otkrivena. Bitnije je bilo povratiti dragocjenost, ako je to još uvijek moguće. Svaki trenutak izgubljen u istrazi povećavao je šanse za krajnji neuspjeh, zato Rus riješi da otvoreno nastupi…
– Prije nego što otkrijem sve pojedinosti, imam još jedno pitanje… Zna li neko od vas ko je bio Karl Petar Faberže?
– Nastavljamo sa zanimljivom istorijom, ne sumnjam da moj šef zna odgovor! Moje mišljenje je da je bio neki poznati slikar ili pisac, ali, kao po običaju, ne sumnjam da griješim.
– U pravu ste, Jankoviću! Mislim, u pravu ste kada kažete da griješite, ali i da ja znam ko je bio. Radi se o ruskom juveliru koji je svojim talentom privukao pažnju carske porodice. Naručili su od njega ukupno pedeset unikatnih vaskršnjih jaja. Bila su izrađena od zlata, srebra i platine, i ukrašena dragim kamenjem sa raznim iznenađenjima skrivenim u sebi, kao što su satovi, medaljoni i slično. Nakon stradanja Romanovih, mnogim jajima se gubi trag. Većina je danas udomljena i pripadaju moćnim i bogatim ljudima širom svijeta. Osim jednog manjeg broja jaja koja se i dan-danas vode kao izgubljena.
– Fascinantno! Pa Vi ste prava riznica znanja! Zahvaljujući tome mogu biti kratak. Sa povratkom moći naše države, javila se ideja da se sva nacionalna blaga opet sakupe, jer se neka zemlja ne može smatrati silom ako su njena dobra i blaga u tuđem posjedu. Ja sam bio jedan od ljudi zaduženih za pronalaženje izgubljenih primjeraka Faberže jaja. Stavljeni su mi na raspolaganje neograničeni finansijski resursi. Taman kada sam bio izgubio nadu i kada sam se spremao da odustanem od potrage, javio mi se nasljednik jedne njemačke plemićke porodice sa tvrdnjom da posjeduje Faberže jaje sa satom koje je bilo treće iz carske kolekcije i o kome, već decenijama, niko ništa nije čuo. Pošto se radilo o ogromnoj svoti novca, nije bilo dovoljno samo da vizuelno potvrdim da gospodin posjeduje original, već je bilo neophodno uzeti uzorak i poslati ga u Rusiju našim stručnjacima na analizu. Dogovor je sklopljen i Njemac mi je predao komadić dijamantnog ukrasa sa jajeta. Taj uzorak sam sakrio u svojoj matrjoški u pokušaju da zavaram trag stranim obavještajnim službama koje pokušavaju da osujete naš poduhvat. Plan je bio da sačekam neko vrijeme da se slegnu glasine da smo došli u posjed dijela jajeta i da onda dijamantski uzorak pošaljem na analizu u Rusiju. Lutku sam stavio u vitrinu na vidno mjesto jer je svaku tajnu najlakše na otvorenom sakriti… Barem sam tako mislio do prethodne večeri. Sada znate sve i molim Vas pomozite mi, ukoliko je to još moguće. Očajan sam! Nikoga u Rusiji nisam obavijestio o incidentu. Svo osoblje je od sinoć uključeno u potragu. Kamere nisu zabilježile ničiji dolazak ili odlazak, tako da je vjerovatno osoba koja se drznula da to učini još uvijek u našem zdanju.
Kada je ambasador završio sa iznošenjem svog problema, prvi se oglasio inspektor Janković:
– Nešto ne razumijem. Iz Vaše priče zaključujem da ne vjerujete da je neko mogao slučajno, iz znatiželje, da uzme figuru, poigra se sa njom i otkrije tajnu?
Umjesto Anatolija, odgovorio mu je Milovan.
– Da se tako dogodilo, taj znatiželjnik bi se postarao da opet sastavi lutku i vrati je u vitrinu kako bi dobio na vremenu da se iskrade iz ambasade, a da niko u njega ne posumnja. Otežavajuća okolnost za Vašu teoriju je i to što je lutka bila zapečaćena, te se nije mogla jednostavno otvoriti. Ako priđete i pažljivije pogledate, vidjećete da je sada, kada je otvorena, potpuno uništena i ne može više da se sklopi. Sve ukazuje na to da je ovo učinio neko sa namjerom da Ekselenciji pošalje jasnu poruku kako je tajna matrjoške otkrivena. Ono šta mene zanima je, ko je sve imao pristup salonu? I ko je sve, od osoba koje borave u ovom zdanju, bio upoznat sa Vašim zadatkom da pronađete izgubljena Faberže jaja?
– Pristup salonu su imali svi koji su ikada kročili u ambasadu, ali, pošto se radi o prostoriji koja je uređena po mom ukusu, tu zalaze samo oni koje pozovem ili im dam dozvolu za to. Osim dvije domaćice koje vode računa o higijeni salona, ovdje redovno navraćaju članovi moje porodice, kao i posebni posjetioci i saradnici, naravno samo na moj poziv. Kao što vidite, lista nije mala. Što se tiče jučerašnjeg dana, nismo imali posjetilaca van ambasade. Za moj zadatak znala je samo još moja supruga. Znate kako kažu, pred bračnim saputnikom ne treba ništa tajiti.
– A osoblje ambasade? Jesu li to sve provjereni ljudi i je li u posljednje vrijeme bilo promjena u njihovom sastavu? Koliko ljudi, uopšte, živi u ambasadi?
– Osoblje čine tri kuvara, četiri domaćice, dva privatna učitelja za moju djecu i načelnik bezbjednosti. Osim njih, tu su tjelohranitelji i utrenirani specijalci, njih desetak. Svi su Rusi i do sada njihova lojalnost nije bila upitna. Radili su i za prethodnog ambasadora, tako da sam ih zatekao po dolasku u Crnu Goru. Zajedno sa mnom stigli su moja supruga sa troje djece, kao i atašei, sekretari i novi administratori. Eto vidite, pravo jedno malo rusko naselje.
– Jeste li provjerili da li je prostorija bila ozvučena ili možda pod nečijim video nadzorom?
– O tome nema ni govora! U zidovima su sakriveni posebni ometači svih uređaja koji odašilju signal. Ako provjerite mobilne telefone, otkrićete kako nemaju dometa. Znam da tako ne izgleda, ali ovo je prava gluva soba. Sve što se ovdje izgovori ili dogodi ostaje skriveno za ljude van prostorije.
– Znači, tražimo osobu koja je bila sposobna da otkrije Vašu tajnu i da istovremeno izda svoju lojalnost zemlji. Hm, neće to biti jednostavan zadatak. Nadam se da imate kartone sa podacima o svim osobama koje borave u ambasadi. Rekli ste da ne postoji mogućnost da je neko strano lice juče neprimijećeno završilo u Vašem salonu, tako da ćemo ideju o uljezu odbaciti. Još samo jedna stvar. Kada ste posljednji put bili u salonu, a da je sve izgledalo kako treba?
– Čekajte da razmislim trenutak… Juče nakon ručka, negdje oko tri sata, bio sam tu i sve je bilo na mjestu. Nakon toga sam izašao na poslovni sastanak i po povratku, negdje pred vrijeme za večeru, sačekala me rastvorena matrjoška. Što se tiče podataka o osobama koje borave ovdje, imaćete ih sve pred sobom za manje od pola sata. Stavljam vam na raspolaganje ovaj salon kako biste mogli da sprovedete istragu kako dolikuje. Vjerujem u vas!
– Nadam se da ćemo opravdati povjerenje.
Anatolij je napustio prostoriju pošavši po tražena dokumenta i ostavljajući same Milovana i inspektora Jankovića.
– Šefe, odmah da Vas obradujem, u školi sam učio ruski jezik, tako da ću moći da ispitam sve osumnjičene.
– Imam utisak da ti za to neće trebati znanje ruskog. Svi su oni već dosta vremena ovdje i ne sumnjam da su ovladali našim jezikom, ali dobro je znati da je škola ipak uspjela da nešto ugradi u tebe. Kada se domaćin vrati sa traženim podacima, napraviću brzi profil ukućana i dobićeš listu ljudi koje želim da ispitaš. Kako su ti se dopale jabuke?
– Dok su bile tople baš sam bio oduševljen. Hvala što ste se odrekli svoje porcije u moje ime! Već kada su se ohladile, priča je bila drugačija…
– Nema na čemu! Moj želudac se budi znatno kasnije od mozga, pa prije jedanaest sati ništa osim tečnosti ne mogu da podnesem.
– Šta mislite o slučaju, šefe? Ja moram da priznam da mi ništa nije jasno.
– Ovaj put ću se složiti sa tobom. Ima previše nepoznatih u ovoj jednačini, a nedovoljno informacija. Nadam se da će se to ubrzo promijeniti.
Njihov razgovor prekide ulazak mladog Rusa sa paketom u rukama. Išao je ispred ambasadora. Spustio je paket sa dokumentima na sto, poklonio se prisutnima kao vojnik, a onda napustio prostoriju. Domaćin, uzbuđen što prava istraga počinje, napomenu da će biti u spavaćoj sobi sa suprugom i djecom te da, kada im zatreba, samo podignu slušalicu telefona i pritisnu broj jedan.
Doktor i inspektor su već uveliko bili zaokupljeni spisima, pa i ne primijetiše kada ponovo ostadoše sami…
***
Nakon tri sata pažljivog čitanja dokumentacije i biografija svih stanovnika ambasade, Milovan je pozvao domaćina i predao mu spisak od osam imena, te zatražio da se inspektoru Jankoviću omogući obavljanje razgovora sa njima.
Anatolij je ispunio nalog doktora Nedeljkovića, a onda ponudio da, dok inspektor završi sa ispitivanjem, njih dvojica vrijeme prekrate igranjem šaha.
***
Sjedjeli su u foteljama jedan preko puta drugog. Ambasador je opet uživao u čarima tompusa dok se Milovan gušio u dimu i smišljao novu klopku za bijelog kralja svog protivnika…
– Šah, mat! – konstatovao je ledenim glasom forenzičar.
– Ili sam ja previše dobar domaćin, ili ste Vi nepobjedivi! Pa birajte šta Vam drago.
– Nisam loš, to moram da priznam, ali ipak mislim da ste rasijani pa su Vam misli daleko od table. Inspektor Janković će se ubrzo vratiti i, nadam se, unijeti malo svjetla u ovu misteriju. Ako ima još nešto što mi želite reći sada kada smo sami, slobodno izvolite.
– Ima nešto, mada nisam siguran da bi to moglo uticati na tok istrage.
– Dozvolite da ja procijenim! Šta je to nešto?
– Pa, tačnije, ne radi se o nečemu već o nekome, to jest o jednoj osobi koja je često boravila u ovom salonu mada nije stanovnik ambasade. Ali, znate, to je neko kome bih i život smio da povjerim, tako da… Zaboravite!
– Mislim da shvatam zašto oklijevate da mi ispričate. Radi se o nekoj ženi? Imate ljubavnicu?
– Družbenica je prikladnija riječ. Znate, Svetla i ja smo u braku oko dvadeset godina. Život jednog diplomate je takav da srećemo mnoge ljude i nekada porodica trpi. Mašu sam upoznao po dolasku ovamo. Udovica je jednog od naših starijih diplomata. Nakon smrti supruga ostala je da živi u Podgorici. Čak ga je i sahranila ovdje, na vašem gradskom groblju. U vezi smo već dvije godine. Da ne bih naškodio ugledu porodice, sa njom se nalazim isključivo u ovom salonu, i to onda kada Svetla i djeca nisu kod kuće. Eto, sada napokon znate sve i moram da priznam da se bolje osjećam. Maša nije upoznata sa mojim zadatkom tako da je možete odmah isključiti sa liste osumnjičenih.
– Za donošenje zaključaka je još rano. Ako sam dobro razumio, pošto se sastajete ovdje, znači li to da svo osoblje ambasade zna za Vas i Mašu?
– Naravno! I oni i Svetla. Samo djeca ne znaju. Znam da me vjerovatno osuđujete i da ne shvatate, ali život diplomate uopšte nije jednostavan. Još kada čovjek predstavlja zemlju kao što je Rusija. Pa meni je, faktički, glava uvijek u torbi! Što ste jači, to su i vaši protivnici snažniji. Moja supruga to savršeno razumije. Na početku je bila ljubomorna, ali sada je sve kako treba. One se više ne sreću i zato se Svetla pravi da Maša i ne postoji.
– Da li je neko mogao da vrbuje Mašu da Vas izda?
– Ne! Na samom početku veze uradio sam sve potrebne provjere njene biografije. Sve je čisto kao sunce. Doktore, slobodno možete prestati da trošite vrijeme i misli na nju.
– Kada je dotična posljednji put bila ovdje u salonu?
– Juče, nakon ručka, Svetla i djeca su pošli do tržnog centra, a ja sam iskoristio priliku da provedem neko vrijeme sa Mašom. Kao što sam i ranije rekao, tada je matrjoška bila na svom mjestu.
– Još jedno pitanje. Da li je među vama sve savršeno ili je bilo nekih trzavica?
– Znate kako to sa ženama biva, uvijek ima trzavica. Nekada sitnijih, nekada krupnijih.
U tom trenu je u salon ušao inspektor Janković. Djelovao je krajnje uzbuđeno.
– Šefe, završio sam zadatak. Vaša Ekselencijo, ako nije problem, želio bih da ostanem u četiri oka sa mojim šefom kako bih mu raportirao o sakupljenim informacijama.
Anatolij je bez pogovora ustao i pošao ka vratima, obrativši se još jednom doktoru Nedeljkoviću:
– Ne moram da napomenem da zahtjev za diskrecijom uključuje i naš posljednji razgovor.
Nije sačekao da dobije odgovor, već je imao dovoljno povjerenja u čovjeka kome je prepustio svoju sudbinu u ruke. Nadao se da će sve brzo biti gotovo i da će dijamant do kraja dana opet biti u njegovom posjedu…
***
Energičnim pokretima Janković je listao bilježnicu, dok ga je Milovan radoznalo posmatrao čekajući da čuje uzrok uzbuđenja svog inspektora.
– Mislim da ćete ostati bez teksta kada čujete da sam otkrio počinioca. A tek će Vas šokirati informacija da je to žena.
– Mislite na Mašu?
Ne postoje riječi kojima bi se opisala zapanjenost inspektora Jankovića kada je čuo upadicu doktora Nedeljkovića.
– Pa dobro, šefe, jeste li Vi neki mag ili slično? Otkud sada znate ko je ukrao dijamant, a da prstom niste mrdnuli iz prostorije?
– Nisam rekao da je ona razbila matrjošku, već sam pretpostavio da sumnjaš na nju. Kasnije ću objasniti kako sam došao do tih informacija. Sada bih radije da čujem kako je ona dospjela na tvoj radar?
– Vidite, svi koje sam intervjuisao, počev od gospođe Balbatov pa preko domaćica i šefa obezbeđenja, su udovicu Mašu naveli kao jedini sumnjivi faktor u kući. Svi ostali su predugo zajedno i osjeća se kao da su jedan organizam. Ne mogu da zamislim da je iko drugi bio spreman da izda ambasadora niti da je, pak, imao motiv za to. Što se tiče Maše, ona je imala i jedno i drugo. Ispitano osoblje navodi kako su svađe između nje i gospodina Anatolija bile sve učestalije. Baš juče je, kažu, cijela kuća odzvanjala od uvreda koje su njih dvoje razmijenili na rastanku. Maša je čak zaprijetila ambasadoru kako će zažaliti što se tako odnosi prema njoj. Zanimljivo je da je jedino gospođa Balbatov zažalila što je uopšte pomenula ljubavnicu svoga muža i kako je do kraja razgovora uporno pokušavala da me ubijedi da je to jedna divna i ljubazna gospođa i da u njenu lojalnost Rusiji ne treba sumnjati. Eto, čuli ste sve što sam saznao. Malo je reći da je nešto trulo u državi Danskoj, ili ti u ovom slučaju, u ambasadi ruskoj.
Nakon ovog izvještaja, Milovan je svog inspektora upoznao sa razgovorom koji je imao sa ambasadorom.
– Tako znači, jedinoj osumnjičenoj alibi daje naš promiskuitetni domaćin. Šta nam je činiti, šefe?
– Ne daje joj samo on alibi. Zaboravljate činjenicu da ambasador uporno tvrdi da je jedino on znao za tajnu matrjoške.
– Možda se Maša bijesna vratila da napravi štetu svom ljubavniku, pukim slučajem u figuri otkrila dijamant i onda riješila da je to dovoljno da zaboravi na sav bol koji joj je nanio?
– Ne, ne! Video nadzor i ambasador nam garantuju da Maša nije imala priliku da to učini. Počinilac je definitvno neko od stanovnika ovog zdanja. Čak mislim da znam o kome se radi. Pozovite našeg domaćina i zamolite ga da nam se pridruži sa svojom suprugom. Dan polako odmiče i vrijeme je da završimo ovu farsu od slučaja.
Sa novim poletom inspektor je prišao telefonskoj slušalici u namjeri da ispuni naum svog šefa. Bio je nestrpljiv da čuje rješenje misterije…
***
– Svetlana Nikolaevna Balbatov.
– Drago mi je, madam! Milovan Nedeljković.
Ambasador i njegova supruga sjedjeli su na garnituri jedno do drugog. Više su ličili na oca i kćer nego na supružnike. Svetlana je bila vitka plavuša po čijoj se liniji nije moglo zaključiti da je rodila troje djece niti da je sa ambasadorom u braku skoro pune dvije decenije. Anatolij je nestrpljivo kršio prste. Još malo pa će proći čitav dan otkada se desio incident, a ni traga od srećnog razrješenja. Čekao je Milovanove riječi kao što zatvorenik osuđen na smrt čeka svoj posljednji tren.
– Nadam se da imate dobre vijesti za nas, gospodine Nedeljkoviću!
– Da ste u početku izašli sa istinom, već jutros bi imali zatvoren slučaj. Ovako je bilo potrebno vrijeme da odagnamo dim i jasno ugledamo istinu. Prije nego što nastavim sa izlaganjem, imam samo još jedno pitanje da Vam postavim. Čime ste juče toliko uvrijedili gospođu Mašu da Vam je na rastanku zaprijetila kako ćete zažaliti zbog svojih postupaka?
Lice Anatolija Balbatova oblilo je rumenilo. U momentu kao da se pretvorio u svjetlo na semaforu.
– Stvar je intimne prirode i odbiću da odgovorim. Džentlmen ne razgovora o takvim stvarima u javnosti, ali vas uvjeravam da ta prijetnja nije bila ozbiljna koliko je zvučala kada ju je izrekla. Tako otrgnuta iz konteksta, znam da predstavlja odličan motiv…
Svetlana je pogledom punim prezira i gnušanja prostrijelila supruga, koji je na to prestao sa daljom odbranom udovice Maše.
– Ekselencijo, Vaš problem leži u tome što potcjenjujete ljude oko sebe i vjerujete u neke norme koje ste nametnuli okolini. Gospođa Balbatov, kao supruga jednog diplomate, nosi mnogo veći teret nego Vi. Ona je uz to i majka. Mora čuvati Vaš ugled kod djece, bez obzira na to šta o Vama mislila ili osjećala. Od svih ljudi kojima ste okruženi, za matrjošku je mogao znati samo neko ko Vas savršeno poznaje. Neko za koga ste jutros i sami izjavili da pred njim ništa ne tajite. Vjerovatno niste mogli da dokučite koji bi bio motiv te osobe da Vas izda. Radije ste vjerovali u zavjere stranih obavještajnih službi i u špijunske igre nego u osjećanja osobe koja Vam je najbliža.
Svetlana je pokrila lice šakama i tiho zajecala, a ambasador kao da je bio ostao bez daha. Nijemo je zurio u suprugu.
– Ljubav i ljubomora uvijek idu zajedno, ruku pod ruku. Do gospođe Svetlane su sigurno došli glasovi o tome kako se Vi i Maša sve češće svađate. Sa druge strane, siguran sam da je od Vašeg susreta sa Njemcem i preuzimanja dijamanta predosjećala gdje ste ga mogli sakriti. Mora da je primijetila kako je matrjoška u tom periodu postala puno aktuelnija nego ranije i da Vam više nije samo puka uspomena na djeda. Riješila je da iscenira pljačku jer je znala da će sumnja pasti na jedinu osobu koja ne pripada ovom okruženju. Pretpostavljam da se nadala kako ćete kontaktirati svoju Vladu koja bi, nakon sprovedene istrage i prve sumnje na udovicu Mašu, odmah tražila da ista bude vraćena u Rusiju i stavljena pod stalni nadzor dok se ne utvrdi da li je nevina. Vi biste, razočarani u nju, pohrlili nazad Svetlani i ne vjerujem da bi se u skorije vrijeme opet desilo da padnete pod čari nove ljubavnice ili, kako rekoste, družbenice. Ostaje nada da gospođa Balbatov nije učinila ništa nepromišljeno sa dijamantom iz matrjoške, inače će isti, bojim se, biti zauvijek izgubljen.
Anatolij se nadao da će njegova supruga spustiti ruke sa lica i pogledati ga nudeći mu neku drugačiju istinu od one koju je upravo izrekao Milovan Nedeljković, ali to se nije dogodilo. Nastavila je da jeca. Nije imala snage ni da pokuša da se odbrani.
– Samo mi reci da je dijamant kod tebe. Ako nije, životi nam više ništa ne vrijede! Sudiće nam za veleizdaju i teško da će ih suze zaustaviti!
Ove riječi trgoše ambasadorovu suprugu, koja zavuče ruku u džep haljine i baci dijamant na muža. Dragi kamen se odbio od njegovog tijela i završio na podu.
– Eto ti, prokletniče jedan! Sjutra se sa djecom vraćam u Moskvu. – rekla mu je na ruskom jeziku i ustala sa kreveta.
Ambasador je pokušao da povrati smirenost. Podigao je dijamant i stavio ga u džep. Još jednom je osmotrio suprugu koja je bila na putu da napusti prostoriju. Znao je da nije vrijeme za porodične rasprave, već da se mora posvetiti gostima i pokazati zahvalnost jer su ipak uspjeli da vrate traženu dragocjenost i riješe slučaj razbijene matrjoške.
***
Pola sata kasnije, Milovan Nedeljković i inspektor Janković napustili su ambasadu Rusije. Već je počinjalo da se smrkava kada se inspektor nečega dosjetio.
– Šefe, pa Vi čitav dan niste ništa jeli! Na kraju je ispalo da ste pogriješili što niste jutros uzeli onu jabuku. Vodim Vas negdje na večeru, može?
– Ne, hvala! Želim samo da stignem kući. Valjda su Sergej i Đorđe sačuvali nešto hrane za svog oca.
– U to ne sumnjam! Nadam se da skorije nećemo opet ići u diplomatske posjete. Više mi prijaju naši domaći zločini nego ove porodične drame.
Doktor nije stigao da odgovori jer se vozilo taman tada zaustavilo ispred njegove kuće. Ugledao je sinove kako stoje na pragu ulaznih vrata i čekaju ga. U istom trenu je zaboravio i na ambasadora i na slučaj matrjoške i na sve ljubavne jade jednog diplomate.
Pozdravio se sa inspektorom, izašao iz automobila i pošao svojoj porodici…
