Zovem se Nataša i nemam roditelje. Ne znam im čak ni imena. Porasla sam u domu za nezbrinutu djecu u Bijeloj.
Dok su neki moji drugari pronašli spas i porodičnu toplinu u porodicama koje su ih usvojile, ja sam oduvijek nekako bila kao sklonjena sa police. Nije da ikoga osuđujem. Čak sada mogu reći da ih razumijem.
Teško je na sebe preuzeti brigu o djevojčici koja ima urođenu bolest imunog sistema. Naime, moje tijelo ne proizvodi odbrambene ćelije za viruse i bakterije i kao takvo osetljivo je na sve vrste infekcija.
Odrastanje u domu mi sada i ne izgleda tako tragično, ali se dobro sjećam koliko mi je bilo teško sve dok nisam srela nju…
***
Tog dana bio je moj sedmi rođendan – maj mjesec, treći dan od Đurđevdana. Iskrala sam se iz doma u samu zoru i pošla na plažu. Po već ustaljenoj rutini potražila sam neku novonasukanu školjku. Prislonila sam je uz glavu i slušala… Ništa! Ni ovoga jutra nema poruke za mene. Samo priča o talasima.
Te godine sam bila krenula u školu. To je bio poseban događaj za mene. Još malo i naučiću da pišem, a onda ću svakog dana dolaziti na plažu i, skrivena od pogleda, pisati pisma koja ću stavljati u boce. Njih ću po moru slati majci.
Pošto još nisam bila dovoljno dobro ovladala slovima, spas sam našla u školjkama koje sam koristila kao glasnike.
Satima bih sjedjela i pričala u školjku o svemu onom što mi se događa, o svim nepravdama sa kojima se susrećem i o svemu što me boli. Potom bih je bacila što dalje mogu, u more, i nadala se da će ona pronaći moju majku, ma gdje bila, i da će je ona, ponesena željom da čuje priču mora, podići i staviti na uho.
Umjesto mora čuće priču svog djeteta i požaliće što me je ostavila. Doći će po mene i odvešće me negdje daleko gdje će ljekari naći lijeka mojoj boljci.
Eto, to sam upravo radila i tog jutra kada sam u novopridošlu školjku pričala svojoj majci kako mi najviše nedostaje baš na rođendan. Dok mi drugari poklanjaju poklone i vuku me za uši, ja samo želim da znam zašto? Zašto me nije povela sa sobom? Da li je razlog bio to što sam oštećena?
Moje pripovijedanje školjci narušilo je jedno pitanje koje je došlo iz nepoznatog pravca.
– Kako tako fina djevojčica može biti tužna?
Okrenula sam se postiđena što je neko zavirio u moju intimu. Ugledala sam iza sebe mladu djevojku u bijeloj pohabanoj haljini, nalik nekoj starinskoj spavaćici. Bila sam zbunjena kako je uspjela da mi priđe tako blizu, a da je ne primijetim.
Mi djeca koja odrastamo u domu imamo dobro izgrađen instinkt kada nas neko posmatra i moglo bi se reći da smo nalik iskusnim lovcima. E tog jutra je lovac postao plijen, a da to nije ni osjetio…
Tačno kad sam shvatila da na njeno pitanje nisam dala odgovor, uslijedilo je još jedno.
– Kako se zoveš, ljepotice? Ne plaši se, neću te povrijediti!
– Zovem se Nataša. Nisam se uplašila! Ja se ničega ne bojim. Samo me je začudilo kako te nisam primijetila dok si dolazila.
– Dobro, Nataša, ne ljuti se! Vidi se da si hrabra djevojčica čim si u ovo doba dana sama na plaži. Ja se zovem Dijana.
– Drago mi je! Nisam te ranije gledala ovdje…
– Ooo, znači često navraćaš?
– Da! Skoro svakog jutra. Koliko imaš godina?
– Dvadeset i jednu, a ti? Ideš li u školu?
– Sedam! Idem u prvi razred i odličan sam đak – izdeklamovala sam ponosno.
– Bravo! Pa ti si velika djevojčica.
– Hvala, a šta ti radiš?
– Ja sam sakupljačica suza. Putujem svijetom i pronalazim suze.
– Svaaašta! Šta radiš sa suzama? Praviš svoje more?
– Ne! Pronalazim tužnu djecu i u zamjenu za suze dajem im na poklon po dijamant, ali samo ako mi obećaju da više neće biti tužni. Eto i na tvojim obrazima vidim dvije suze koje bi te mogle učiniti bogatom!
– Svašta, ne lupetaj gluposti! Ko bi još za suze davao dijamante? Čak i mi djeca znamo da su oni nešto najvrjednije na svijetu. Vrjednije čak i od zlata.
– Ne vjeruješ? Nemaš šta da izgubiš. Dopusti da ti obrišem suze i obećaj mi da više nećeš biti tužna ako ti poklonim dijamant. Potom zatvori oči i pruži šaku i vidjećeš da govorim istinu.
Djevojka je probudila moju radoznalost, ali me i nervirala zato što mi je trošila vrijeme. Ubrzo će doći vrijeme doručka, a ja još uvijek nisam dovršila svoju poruku majci i školjka je i dalje bila u mojoj ruci.
Riješila sam da prihvatim njen izazov. Na taj način ću je se makar brzo riješiti. Položila sam školjku na tlo, a potom jednu ruku podigla u vazduh, a drugu stavila na srce i izrekla zakletvu.
– Dajem časnu riječ da, ako moje suze zamijeniš dijamantom, više nikada neću biti tužna.
Zažmurila sam i ispružila ruku sa otvorenom šakom. Osjetila sam Dijanine prste kako klize po mom licu. Pokupila mi je suze i pomilovala me. Pomislila sam na majčine ruke koje me nikada nisu tako milovale… Nakon toga je nešto hladno spustila u moj dlan. Brzo sam otvorila oči. Zraci jutarnjeg sunca odbijali su se od predmeta u mojoj ruci. Jedva sam oči držala otvorene od njegovog blještavila.
Nisam mogla da prestanem da se pitam da li je to bio pravi dijamant ili neka staklena varka.
– Eto, vidiš? Održala sam riječ.
– Kako da znam da je ovo pravi dijamant?
– E jesi ti neka nepovjerljiva djevojčica! Okreni ga ka suncu i gledaj kroz njega. Dok ga lagano budeš rotirala, vidjećeš sve moguće boje. I to kako one koje poznaješ, tako i one za koje do sada nisi ni čula.
Ushićeno sam podigla taj predmet i učinila onako kako me je Dijana naučila. Pred mojim očima kao da je bljesnula duga. Mojim licem se prostro osmijeh širok kao Boka. Bio je to najljepši rođendanski poklon koji sam ikada dobila.
Nisam odvajala pogled od dragog kamena, tako da nisam ni primijetila kada sam ostala sama. Čula sam kako me starješina doma doziva. Pogledom sam potražila sakupljačicu suza, ali od nje nije bilo ni traga…
***
Kasnije sam svoju priču ponovila starješini i vaspitačicama. Sa čuđenjem su posmatrali dijamant. Zabranili su mi da se više tako iskradam.
Za Dijanu su rekli da se vjerovatno radi o djevojci koja je pobjegla iz bolnice u Dobroti i za kojom se već danima traga. Nikada nisam povjerovala u tu priču.
Pošto su sumnjali da se radi o pravom dijamantu, upravnik je pošao do prve juvelirnice sa namjerom da mu neko izvrši procjenu mog poklona. Ispostavilo se da je to zaista bio dragi kamen i to izuzetno vrijedan.
Uprava doma je dala oglas u dnevnim novinama da se traži vlasnik izgubljenog dijamanta. Izuzev par šarlatana koji su na prevaru pokušali da dođu do mog poklona, niko ozbiljan se nije javio, te oni odlučiše da mogu da ga zadržim.
Ponudili su da mi zakupe sef u banci gdje ću moći da čuvam dragi kamen sve dok ne svane dan kada ću poželjeti da napustim dom i započnem samostalni život.
Tako sam i učinila. Svoj dar sam po odlasku iz doma prodala, a od stečenog novca platila sam studije i iznajmila stan u kome sam živjela sve do diplomiranja.
***
Sada imam dvadeset šest godina. Udata sam i majka sam kćeri stare tri mjeseca. I dalje bijem bitku za svoje zdravlje… Moj suprug i beba mi ulivaju snagu da ne pokleknem.
Ako li osjetim da ni to nije dovoljno, sjetim se obećanja datog sakupljačici suza i odagnam tugu sjećanjem na dugu koju sam onomad držala u ruci.
