Stajala je raširenih nogu u hladnoj vodi koja joj je dopirala do koljena i šakom tjerala vodu na gore pokušavajući da iz sebe spere tragove posljednjeg grijeha. Zelena Lješnica joj je svojim hukom, osim ispiranja grijeha, donosila smirenje od bolova koji su joj razdirali utrobu. Njene kao ugljen crne i rasute lokne presijavale su se na jutarnjim zracima. Udahnula je duboko miris čiste prirode i nozdrve su joj se raširile. „Nekada sam i ja bila ovako čista, a onda me je dotakao on!“
Primijetila je kako se hrastov šibljak na obali zaljuljao i ugledala je u njemu par očiju. Čak i sa daljine od desetak metara je mogla da prepozna Mirzin pogled. Uvijek je krišom dolazio i posmatrao je iz prikrajka dok bi se zapirala.
„Još uvijek je taj pogled nevin, dječiji, ali za koju godinu probudiće Mara i u tebi đavola. Opčiniću te i onda ćeš kao i ostali izgubiti razum. Obalićeš me na neko sijeno ili zemlju i uzeti me kako god poželiš. Bićeš srećan neko vrijeme i blagosiljati moje međunožje, a onda ćeš shvatiti da sam ti podarila grijeh i da taj grijeh nastavlja da raste u mom stomaku. Kad god me sretneš, moj stomak će te podsjećati šta si uradio i zato ćeš početi da me mrziš. Umjesto da me opet negdje obališ i uzmeš, izbjegavaćeš me, a kad se sretnemo, bacaćeš drvlje i kamenje na mene. E, moj dobri i nevini Mirza. Tvoje zaljubljeno mlado srce ne sluti kakvu ti propast spremam. Nadam se samo da ću uspjeti da na tebe spustim prst, inače ode sve u propast…“, tako je razmišljala luda Mara dok je završavala svoj ritual u rijeci.
Nakon toga izašla je iz rijeke, popravila dronjke, razmještajući ih pažljivo po sebi tako da makar ravnomjerno prekriju djelove grudi, a onda je krenula prašnjavim putem ka gradu u nadi da će pronaći neki zalogaj hljeba za večeru.
„Da me sad vidi moja mila mamica, da li bi me prepoznala? Ja znam da ja nju bih sigurno! Pa šta ako je nikad nisam srela? U takvim situacijama se srcem prepoznaje, a ne očima. Da makar znam ko mi je otac. Sigurna sam da još uvijek živi negdje u gradu. On da je znao da postojim, učinio bi sve da me spasi od đavola. Nije loš bio ni poočim Goran, ali sam oduvijek predosjećala da on ne može da bude moj otac. Kad mi je na kraju napokon ispričao kako sam dospjela na prag njegove trošne daščare, sve mi je postalo jasno.“
U tom trenutku putem su naišla volujska kola. Na njima su sjedjela dva momka koja su radila kao napoličari kod gazda Mirka.
– Pogle lude Mare što je guzicu otkrila pa mami li mami, a poslije mi krivi – dobacio je stariji momak, Petar.
– Šut’ bolan, grehota je tako govoriti. Jadnici je dosta, bolan, što razuma nema. Bježi mrčo, bolan, sa puta, raznijeh budala ovdje ima – reče mlađi kojeg su u gradu zvali Ibro Bolan zbog uzrečice koju je uvijek koristio.
– Ne brinite vi za Maru, nije ona luda kao što ljudi misle. Nego ste me mogli prebaciti do grada, ako tamo idete.
Mara vidje kako se momci na kratko počeše prepirati. Na kraju joj Ibro mahnu rukom da se popne na kola.
Dok se truckala i gledala kako se spuštaju ka gradu, sjetila se kako ju je u kolima sličnim ovima i poočim Goran vozio kada bi subotom išao na bazar da ponese brašno koje je ljudima samljeo u svojoj vodenici.
***
Bio je mlinar previše dobar prema Mari. Starao se o njoj kao da mu je prava kći. Nije mu smetalo što su ga svi ubjeđivali da se mane ćorava posla i da djevojčica nema ni jednu fizičku sličnost sa njim.
Vrijeme je prolazilo i Mara se polako zadjevojčila. Vidjevši da mu kćer postaje rasna ljepotica, Goran poče da joj krati kosu na kratko, a kada Mari i dojke nadođoše, mlinar je natjera da ih umotava pojasom kako bi ih sakrila od gladnih muških pogleda.
Tako se lijepa Mara nosila kako li kakav dječak i to je činilo da je svi izbjegavaju. Jedini koji ne osta slijep na njenu ljepotu bio je sam Goran. Mara se pred njim ponašala bez ikakvog stida jer joj je on cijelog života bio i otac i majka. Znala je da se razgoliti poslije kupanja i šeta po kolibi. Mlinar se trudio da je ne gleda, ali opet bi mu pogled često skliznuo na mlado i zategnuto tijelo. Već narednog trenutka bi se posramio i počeo da pilji u zemlju, potom bi dreknuo na Maru da se obuče nazivajući je đavoljim kopiletom.
Poslije prvog puta kada ju je tako nazvao, to je činio svaki put kada bi se na nju naljutio, a onda je jedne noći došao mrtav pijan. Već sa vrata je vidjela da u njegovim očima nema ni trunčice razuma. Prišla je da skine stari gunj sa njega i pomogne mu da se pripremi za krevet. On ju je odgurnuo od sebe i stropoštao na krevet.
– Šta je kujo? Proradio pakao? Vidim ja već neko vrijeme kako me posmatraš i izazivaš. Gladna si muške pažnje?
Mara je skupila snage da ustane i opet priđe poočimu. Znala je da samo treba da ga istrpi dok ne zaspi. Sjutra dan će alkohol iz njega izlapiti i sve će biti kao nekad. Međutim, starac nije odustajao i opet ju je ošamario. Djevojka je još jednom pala na krevet i tom prilikom joj je iz spavaćice vani ispala desna dojka.
U Goranovom oku je samo sijevnuo pakosan pogled i odjednom kao da se našao u nekom transu. Išao je ka krevetu ne pokušavajući sebe da zaustavi.
– Dosta je bilo! Đavolje kopile, sad ćeš da vidiš svog boga!
Legao je na Maru svom svojom težinom je prislonivši na krevet. Pokušala je da se otrgne i vapila za milost. Uzalud je u očima poočima tražila roditelja, on te noći nije bio svoj. Njega je sam đavo zaposjeo i taj đavo je bio riješen da je ima. Plakala je, grebala, čak i udarala pesnicama mlinara po licu i leđima, ali on kao da nije osjećao ništa. Pocijepao joj je haljinu razdvojio noge i oduzeo čednost koju je do tog dana čuvao od svih.
Prvo je osjetila bol i to jak bol, a potom joj je bilo svejedno šta se dalje događa sa njom. Poželjela je da je nema. Da se kao maslačak na vjetru raspe u stotinu djelova i odleprša okolo.
Nakon što je Goran završio svoj naum, uspravio se kao da se ništa strašno prije toga nije dogodilo. Kažiprstom lijeve ruke dotakao je okamenjeno Marino lice niz koje su klizile nijeme suze, a onda je još jednom promrmljao:
– Đavolje kopile…
Ostatak noći nije proveo u kolibi već u vodenici, a kada je svanulo jutro, došao je da obiđe Maru. Nije se usudio da je pogleda u oči, već je samo sjeo na stolicu koja se nalazila kraj prozora i ispričao joj istinu o tome kako je dospjela na njegov kućni prag.
***
Bilo je to jedne avgustovske noći, negdje oko Ilindana, prije sedamnaest godina. Noć je bila kao i svaka druga ljetnja – vedra i zvjezdana. Taman sam se bio vratio iz mlina i spremao se za krevet kad se odjednom začula strašna buka. Vjetar je počeo da huči i sve je slutilo da dolazi oluja.
Zatvorio sam kapke na prozorima u posljednji čas, jer je odmah poslije toga nešto počelo da dobuje po krovu i zidovima. Pomislio sam da mora da je udario grad i to neki krupan.
Kako je vrijeme odmicalo, nevrijeme umjesto da se smiri, sve se više pogoršavalo. Činilo mi se da je čak i tlo počelo da podrhtava. Uplašio sam se da je došao sudnji dan i stao da se molim. Izvadio sam ikonu porodične slave i pred svetim Nikolom se tri puta prekrstio zamolivši ga da me sačuva grešnoga.
Tada oluja prestade baš onako naglo kako je i počela. Sačekao sam nekoliko trenutaka da se uvjerim da je nevrijeme zaista prošlo, a onda sam pošao ka prozoru da otvorim kapke i provjerim kolika je šteta na imanju.
Ne možeš ni da zamisliš kako sam se iznenadio kada me je dočekala vedra i mirna noć kakva je i bila kad sam ušao u kolibu. Međutim, kroz prozor je unutra ušao i užasan smrad. Smrdjelo je na pokvarena jaja.
Jedva sam se uzdržao da ne povratim i počeo sam da sumnjam da sam izgubio razum i sve ono prije umislio. Krenuo sam vani da otkrijem odakle dolazi onaj strašni smrad i tek što sam otvorio vrata, na svom pragu sam ugledao zavežljaj.
Podigao sam zavežljaj i pažljivo ga odmotao – u njemu je ležalo novorođenče. Shvataš da si to bila ti.
Pošto sam tada još uvijek bio u najboljim godinama, slutio sam da si moja, to jest da si plod moje ljubavi sa nekom gradskom djevojkom iz ugledne kuće koja zato nije smjela da prizna trudnoću i pođe za mene pukog siromaha.
Kako je vrijeme odmicalo, shvatio sam da to nije istina, a u glavi mi je i dalje bio onaj smrad. Nikada nisam uspio da ga se otarasim i tako mi je tek nedavno na pamet palo da ti od rođenja nosiš pečat svog pravog oca, ali da ja to nisam želio sebi da priznam.
Te noći otvorio se pakao i đavo lično te je donio na moj kućni prag. Sedamnaest godina sam uspio da sačuvam dušu. Ni sa jednom jedinom ženom od te noći nisam legao sve do sinoć kada sam sebi dozvolio da se napijem i đavo je tada preuzeo kontrolu nad mojim tijelom.
Gnušam se sebe i ne mrzim te. Toliko puta sam se odupreo iskušenju, ali sve je to bilo uzalud kada sam na kraju pokleknuo. Ja sada idem tvom ocu na ispovijest, a ti mi ostaj zdravo.
***
Nakon tih riječi starac se podigao i izašao iz kuće. Mara je i dalje ležala u istom položaju u kom ju je i prethodne noći Goran ostavio. Ništa na njenom licu nije pokazivalo da je čula bilo šta od onoga šta joj je stari mlinar ispričao.
Da se samo uspravila na trenutak i pogledala vani kroz prozor, vidjela bi kako se Goran zamakao na starom orahu tik pred kolibom.
Tek kada su neki ljudi iz grada došli sa praznim džakovima da potraže mlinara Gorana, nađoše ga gdje još uvijek visi i klati se u vazduhu pod naletima vjetra.
Maru su privremeno poslali u bolnicu gdje su ljekari došli do zaključka da zbog posljedica napastovanja ima psihičke traume. Nakon tri mjeseca liječenja otpuštena je iz bolnice.
Kad se vratila kući, zatekla je zapaljenu brvnaru, kasnije je saznala da su je zapalile komšije kako bi tako očistili prostor od grijeha koji je tu počinjen. O Goranovom mlinu se starao neko drugi i Mara je tako postala skitnica, bez doma i ikoga svog.
Otada Maru prozvaše ludom. Hranila se isključivo od milostinje koju bi joj neko udijelio i bila je odjevena u iste one dronjke koje je imala na sebi kad su je odveli u bolnicu. Kosa joj je poslije nekog vremena porasla i bez obzira što više nije imala uslova da vodi računa o sebi, postala je ljepša nego ikada. Njene loknice i gole noge mamile su muške uzdahe i budile požudu u njima.
Skoro da nije bilo dana da neko ne pokuša isto što i mlinar Goran one noći. Samo što Mara više nije ništa činila da se odbrani. Prije nego što joj priđu, pokušala bi riječima da ih ubijedi da odustanu od svog nauma govoreći im da ne misle oni to stvarno, ali nikada se nije desilo da je neko posluša.
Zato je uvijek na kraju polagala lijevi kažiprst na čelo svakog onog koji ju je imao. Dotakla bi ih i u sebi ponovila: „Ko sa đavolom liježe, pakao mu ne gine, ali ne brini grešniče, preuzimam tvoj grijeh na sebe.“ Muškarci bi se onda budili iz grešnog zanosa i odlazili ne osvrnuvši se za sobom da vide u kakvom je stanju ostala luda Mara.
Sramota od počinjenog grijeha i strah od pakla su ih tjerali da bježe što ih noge dalje nose. Svakog od njih bi kasnije progonio smrad na pokvarena jaja koji ih je pratio u stopu sve dok njihov grijeh ne bi porastao u Marinom stomaku i izašao vani u svijet u vidu djeteta, koje bi ova odmah ponijela na Lješnicu i utopila u hladnim brzacima.
Nakon što nestane tog traga od prethodnog grijeha i smrada u njihovim nozdrvama, ljudi bi se opet osjetili slobodni i ponovo su dolazili da potraže Maru koja se nije trudila da se sakrije. Ona je znala da je njeno tijelo stvorio đavo da mami muškarce i pamet im muti. Zato nije krivila nikoga od njih, već se trudila da ugrabi da ih dotakne prstom kada završe sa njom kako ne bi čitav grad u paklu završio.
***
Volujska kola sa Marom, Ibrom i Petrom su upravo bila stigla u grad kad ljudi počeše da se okupljaju sa svih strana i da prilazile kolima ne bi li zadovoljili svoju radoznalost. Svi su pokušavali da se probiju naprijed i vide šta su to pridošlice donijele zanimljivo na bazar. Ibro je zato skočio sa kola i počeo mahnito da mlatara rukama ne bi li ih rastjerao.
– Ajmo tutanj, bolan! Šta ste se okupili, ne igra, bolan, mečka! Ova roba već ima svog vlasnika tako da, bolan, neće biti nuđena sjutra na bazaru.
Neki od prisutnih ga poslušaše, a neki se udaljiše pet-šest koraka pa se zaustaviše i ostadoše tako ukopani u mjestu čekajući šta će se dalje dogoditi. Kada se sa kola spustila i Mara, svetina poče da dobacuje pitajući mladiće koji su je dovezli jesu li je usput iskoristili.
Ove riječi povrijediše Ibra i on zaprijeti ljudima da im je bolje da gledaju svoja posla. Pošto je završio sa njima okrenuo se ka Mari.
– Gdje ćeš, bolan, sad ti?
– Ne plaši se ti za mene, dobri moj Ibro. Umije Mara sa ovakvima, ali mora od nečeg i da se zaradi za koru ‘ljeba. Vama hvala što ste me povezli i što niste ništa pokušali sa mnom, a Bog mi je svjedok da vam ne bih zamjerila i da jeste.
Na te riječi mladić se strese od jeze koja mu je prošla tijelom.
– Šta pričaš to, bolan, Maro? Ja budale!
– Budala si ti što se uopšte u ozbiljan razgovor sa ludačom upuštaš – umiješa se Petar. – Nju samo treba presaviti i udri kao u tarabu. Ta nije nizašta drugo stvorena.
Ibru jurnu krv u glavu. Bio je zajapuren i bijesan na svog kolegu. Ne razmišljajući puno i ne oklijevajući, zamahnuo je desnom pesnicom na Petra i pogodio ga u vilicu. Petar je poletio u prašinu. Već u narednom trenu se podigao spreman da uzvrati Ibru, ali se Mara ispriječila između njih. Raširila je ruke i zavapila da se ne svađaju zbog nje.
Petar nije mogao da se smiri i prvo je u stranu pomjerio ludu Maru koja je u njegovim jakim rukama bila kao neko perce, a zatim se zaletio na Ibra. Dva napoličara su razmijenila udarce i narod ih je opet okružio. Odjednom se u krugu našla i jedna motka i oba mladića su pohrlila ka njoj. Prvi je do motke stigao Petar. Podigao ju je sa tla i njom nekoliko puta snažno udario Ibra.
Svi su čuli kako pod udarcima pucaju kosti i koža mladog napoličara. Krv je prskala na sve strane, ali se Petar nije zaustavio čak ni onda kada je Ibro pao na zemlju i prestao da pruža bilo kakav otpor. Udarao ga je i po glavi. Onda se kroz obruč ljudi napokon probila Mara koja se bacila na Petra i tako ga izbacila iz ravnoteže. To kao da ga je trglo iz bunila u koje je bio zapao. Posmatrao je beživotno tijelo svog drugara kako leži u mješavini krvi i prašine. Kleknuo je kraj njega, postavio mu glavu na svoje krilo i zakukao.
– Kuku meni, crnom kukavcu, šta danas učinjeh!
Kraj njega se našla luda Mara koja ga je obgrlila i zasula suzama.
– Nije ovo tvoja krivica, već samo moja. Ja sam u tebi zlo probudila.
Posegnula je svojim lijevim kažiprstom u pokušaju da mu dotakne čelo, ali mladić je zgrabi za prst i odbaci od sebe.
– Bježi odavde, ludo, i da te moje oči više ne vide! Ako te ikada opet sretnem, ubiću te! Je li ti jasno?
Mara je zajecala, ali se ipak povukla nazad i nestala u masi koja ih je i dalje okruživala.
Ubrzo je došao milicajac kojeg je neko bio obavijestio o tome šta se dogodilo na bazaru. Petar je uhapšen i odveden, a beživotno Ibrovo tijelo je uklonjeno. Iste noći Petar je u zatvoru sebi presudio. Niko nije znao odakle mu konopac…
Novo jutro zateklo je ludu Maru na groblju. Znala je tako da se uvuče u neku tek iskopanu raku i da se pokrije lišćem i granama koje bi našla u okolini groblja. Čim se razbudila krenula je bezbrižno ka Lješnici. Nije ni slutila da će u raku u kojoj je prethodne noći spavala za koji sat biti položeno Ibrovo tijelo. Jednog od rijetkih ljudi koji je bio spreman da stane u odbranu „đavoljeg kopileta“.
Mnogo je još godina prošlo prije nego što je Mara pošla na onaj svijet, tačnije iščezla iz Bijelog Polja. Mnogi su se kleli da ona zapravo nije ni dana ostarila od one noći kad joj je mlinar Goran ukrao čednost.
U noći kada ju je posljednji put neko vidio, grad je pogodilo nezapamćeno nevrijeme. Grmjelo je i sijevalo sa svih strana, na kraju se i zemlja tresla. Svi punoljetni muškarci su pričali kako su poslije nevremena, jedno vrijeme osjećali nesnosan smrad u vazduhu.
Vrijeme je prošlo i priča o Mari i prstu kojim je skidala grijehe sa ljudi se raspršila i nestala iz sjećanja ljudi baš kao što se onaj maslačak o kojem je često maštala raspršio i nestao nošen snagom vjetra.
