Planina D. bila je uvijek prekrivena snijegom. Ljudi koji su je naseljavali stopili su se sa prirodom, bili iskusni lovci i prekaljeni gorštaci naučeni na miran život.
Proljeće bi dolazilo skoro pa neprimjetno. Donosilo je sat-dva više dnevne svjetlosti i izlazak medvjeda iz zimske jazbine. Ove godine desilo se nešto što je učinilo da za planinu D. čuju u cijeloj državi, pa i šire…
Naime, prije sedam dana pronađeno je beživotno tijelo češkog turiste, alpiniste i poznatog biologa, Pavela Hladeka. Ništa ne bi bilo čudno da leš nije pronađen na ulazu u jedino naselje na planini. Rane na nesrećnom biologu izgledale su kao da ga je rastrgla neka zvijer. Dio lijevog uha bio je otkinut, a od vrata pa sve do donje ivice trbuha vidio se trag posjekotina poput otiska kandži. Krvi je bilo svuda oko mjesta nesreće, ali eventualne tragove prekrio je snijeg koji je te noći napadao.
Lokalni policajac Miloš prvi je pronašao tijelo i o tome odmah obavijestio nadležne organe. Napravljen je uviđaj i istražitelji su došli do zaključka da je turista jedino bio žrtva medvjeda.
Sa ovim zaključkom mještani se prećutno nisu slagali, iz dva razloga. Prvo, jer se medvjedi nikada nisu spuštali do ljudskih naselja, a drugi razlog bješe taj da bi medvjed napao čovjeka samo ako se osjeća ugroženim, te da bi iskusni biolog morao biti svjestan kada zvijer ne treba izazivati.
Po završenoj istrazi porodica stradalog bila je obaviještena da pošalje nekog po pokojnika. Dva dana kasnije u mjesto je stigao još jedan Čeh. Sporazumijevao se sa gorštacima koristeći djelimično ruski, djelimično jezik mještana. Sa tim se jezicima upoznao tokom studentskih razmjena u mladosti.
Predstavio se mještanima kao brat mrtvog biologa. Smjestio se u kuću policajca Miloša, riješen da tu provede dan-dva prije nego što krene kući sa ostacima svog brata. Njegova odluka probudila je radoznalost kod mještana koji su strahovali da se iza tog ostanka krije još nešto…
***
Mirčeta Međedović je bio najsnažniji stanovnik planine D. Živio je sa sinom Ivanom, na ivici sela. Po prirodi usamljenik, nikada noću nije dolazio u mehanu sa ostalim muškarcima. Neki su govorili da je to zato što ima rđavu narav kada popije, a drugi pak da je još u žalosti za ženom. Prije tačno šesnaest godina podarila mu je sina, ali i umrla odmah nakon toga.
Bio je visok preko dva metra. Sa neurednom bradom i dugom crnom kosom djelovao je surovo. Na rukama je uvijek nosio robusne rukavice, kakve su nosile još samo drvosječe. Više se niko nije sjećao kada ga je vidio bez njih. Mada ruku na srce, vani je uvijek bilo ledeno, a nigdje ga drugo nisu ni mogli sresti.
Vatra gori u šporetu dok Mirčeta i Ivan sjede za stolom i večeraju. Odjenom se na vratima začu kucanje. Čekaju u nadi da će pridošlica odustati, ali kucanje polako prerasta u lupanje. Mirčeta prekida obrok, ide ka vratima i otvara ih. Pred njim stoji omaleni plavušan koji zbunjeno gleda u gorostasa pred sobom.
– Ja Jan. Moj brat Pavel stradal tu ne tak daljeko odavde.
Mirčeta gleda stranca sa napetošću, razumio je njegovo natucanje.
– Znam. Žao mi je! Djelovao je kao fin čovjek. Kako mogu pomoći?
– Želim pričati sa vam. On pisal mi dva dana nazad od smerti.
Mirčeti zadrhta ruka od straha. „On zna“, pomisli, a potom pusti Jana da uđe. Čeh radoznalo posmatra čas Mirčetu, čas Ivana.
– Moj sin Ivan.
– Jan Hladek.
Dok se rukuje sa dječakom jedan detalj mu zapada za oči – i dječak ima džombaste rukavice na rukama, baš kao i njegov otac, mada obojica trenutno sjede u kući.
– Vi pašli?
– Ne! Upravo smo stigli, pa nismo još stigli skinuti stvari sa sebe od gladi koja nas je pritisla.
Mirčeta pokušava pogledom nešto da saopšti Ivanu, na čijem licu se može pročitati jasan strah.
– Moj brat skazal v pismu o vami. On zbog vas bil tu tak dolga. Što slućilas? Ko ubil Pavela? Ti – pokaza prvo na Mirčetu, a potom na Ivana – ili ti?
Ivan briznu u plač. Spustio je pogled i ridao. Mirčetino teško disanje ispuni prostoriju.
– Ivane idi u svoju sobu! Ostavi nas!
Dječak ode i Mirčeta pokaza Janu gdje da sjedne, a potom se smjesti preko puta njega.
– Znam da mi sigurno nećeš vjerovati, ali to što se dogodilo bilo je nesreća. Mali nikoga ne bi povrijedio.
– Raskaži mi svjo!
– Da bi razumio moram ti ispripovijedati kako je sve počelo. Naša porodica već više od tri stotine godina nosi strašnu kletvu. Moji preci su se jednom podigli sa namjerom da istrijebe sve medvjede u ovom kraju. Za manje od sedam dana skoro i uspješe u svom naumu. Jedino je ostala u životu jedna mečka. Na nju se bješe namjerio moj čukun-čukundjed. Borba između njih odvila se prsa u prsa. Mečka se branila kao čovjek i tako djed shvati da je ona bremenita. Uspjela je da ga nadvlada i nađoše ga seljani bez svijesti, sa tragom njene ogrebotine na desnom ramenu. Tog dana izgubio je dosta krvi, ali ipak ostao živ. Oporavio se začuđujuće brzo. Mečku nikada više nisu pronašli. Zbog neuspjelog pokušaja lova seljani mu nadjenuše nadimak Međedović koji djed uze kasnije za prezime, a koje eto osta do dana današnjeg. Godinu dana od susreta sa mečkom, djed dobi sina. Kada mu sin bi u dobi od četrnaest godina, desna ruka naglo poče da mu se mijenja i, za manje od mjesec dana, od nje posta medvjeđa šapa. Od tada pa do danas svi muškarci u našoj kući rađaju se sa kletvom.
Nakon što završi pripovijest, Mirčeta skide desnu rukavicu. Čeh je zapanjeno gledao u prizor pred sobom – prava, pravcata medvjeđa šapa.
– Kada je Pavel došao u selo, dok je lutao po planini i šumama, opazio je mog Ivana kako, za razliku od ostale djece, uvijek sam boravi u šumi. Upoznali su se i moj sin postade vodič tvom bratu. Jedne noći otkrio je našu tajnu…
– Znaju za to, a tom on pisal. On mislil izlečit vas. Iskal od me mišljenje iz knjiški.
– Znam, sin mi je to rekao. Te kobne noći Ivan se vraćao iz šume. Nije imao rukavicu na sebi jer mu se poderala. Tvoj brat ga je zaskočio iz mraka u namjeri da se našali. Ivan se refleksno okrenuo i nezgrapno ga ogrebao šapom po vratu. Ispostavilo se da je to uradio snažnije nego što je trebalo i Pavel je iskrvario do smrti. Potom je došao kući sav potresen. Ispričao mi je šta se dogodilo i ja sam otišao po leš tvog brata, ponio ga do ulaska u selo i učinio da sve izgleda kao napad medvjeda, što uz ovakvu ruku, priznaćeš, nije teško.
Mirčeta mlatara svojom strašnom šapom kroz vazduh.
– Moraš mi vjerovati! Bila je to nesreća. Ivan je volio Pavela, samo je još uvijek dijete i ne zna koordinisati pokrete šape, nije svjestan njene snage. Ne smiješ nas prijaviti! Zatvoriće nas i razdvojiti.
Jan gleda nepovjerljivo, žao mu je dječaka, ali nešto u pogledu ovog čovjeka je tako surovo.
– Želaju govorit s njim.
– Možda ujutru, neka sada odmori, pod stresom je. Zna li još neko za našu tajnu? Je li još neko pročitao Pavelovo pismo?
Čeh vadi izgužvano pismo iz džepa.
– Njet, samo ja. Hatjel prvo vidjet svaim glazami.
Mirčeta se gorko osmjehnu i ustade dajući do znanja svom gostu da je to sve za tu noć.
– Ujutru ću doći sa Ivanom da te posjetimo. Laku noć!
– Laka noć!
U pratnji domaćina došao je do vrata i samo što se uhvatio za kvaku kada se na njegov vrat spusti medvjeđa šapa. Smrt je došla brzo po njega. Posljednje što je čuo bio je dječji vrisak.
– Neee! Oče, zašto je i on morao da strada? Samo su željeli da nam pomognu.
– Ne treba nama pomoć! Mi smo Međedovići!
