Radni dani Milovana Nedeljkovića znali su da započnu na razne načine, ali se nikada do tog jutra nije dogodilo da ga na radnom stolu dočeka metak. Osim tog nesvakidašnjeg dara, na stolu nije bilo ničega, a forenzički psihijatar se dobro sjećao da ga je ostavio zatrpanim hrpom papira od slučaja na kome je već danima radio. Hitro je pogledao okolo i uočio da ta dokumenta sada leže na susjednoj ladici i to uredno nasložena. Čučnuo je i osmotrio metak, suzdržavajući se da ga podigne i tako nehotimice očisti eventualne otiske prstiju. Bila je to trideset osmica, jedan od češćih kalibara. Uzeo je mobilni telefon i pozvao Vesa Vukovića. Zamolio ga je da po dolasku na posao svrati po jednog od kriminologa iz forenzičke službe i da ga dovede, uz napomenu da će kriminologu trebati oprema za uzimanje otisaka.
Da bi prekratio vrijeme do Vesovog dolaska, sjeo je u stolicu i otvorio dnevne novine. Nije prošlo dugo kada mladi policajac u pratnji iskusnog tehničara Steva i inspektora Jankovića upade u kancelariju doktora Nedeljkovića. Nakon što ih je doktor upoznao sa situacijom, bili su vidno razočarani. Kao da su sva trojica u najmanju ruku očekivala leš u kancelariji svog šefa. Jedino je Veso, donekle, ostao zaintrigiran.
– Šefe, kada mi je Veso na ulazu u stanicu rekao da ste tražili forenzičara, mislio sam da nas čeka nešto sočnije. Izgleda da ste se uželjeli akcije pa vidite misterije i tamo gdje ih nema. Smio bih da uložim polugodišnju platu da se ovo neko iz stanice šali sa Vama. Sada ste poznata ličnost, a naša okolina to ne podnosi. Žele da Vas učine paranoičnim. Samo posmatrajte, kroz pola sata će se neko od tih mutljivaca pojaviti i praviti naivan. Uz to će pokušati da doda malo ulja na vatru i podgrije Vašu maštu.
– Svako ima pravo na mišljenje, Jankoviću. Tvoju opkladu prihvatam. Biće mi žao kada ostaneš bez šestomjesečne plate, ali se nadam da će te to opametiti, barem na neko vrijeme.
Dok je slušao raspravu dvojice kolega, tehničar Stevo je navukao rukavice i odradio ono zbog čega je bio pozvan – uspio je da uzme otisak prstiju sa metka.
– Kao da se neko potrudio da ostavi što jasniji trag. Ako ga budemo imali u bazi, imaćete ime ovog drznika do kraja radnog dana.
– Hvala puno, Stevo! Zamolio bih te da o ovome ne govoriš nikome. Za sada nema razloga da se diže uzbuna, a i to će umiriti mog inspektora koji strahuje da neko pokušava da mi se naruga.
– Znate kako kažu za nas i obducente? Nijemi svjedoci – vidimo toliko toga, a kažemo samo ono šta moramo. Zato ne brinite, diskrecija mi se praktično pod kožu uvukla. Javljam čim budem imao rezultate. Gospodo, sada vas ostavljam i pozdravljam. Ugodan dan vam želim.
Nakon što su ispratili Steva, inspektor Janković je ostao dugo da stoji na hodniku ispred kancelarije svoga šefa pažljivo posmatrajući kolege u prolazu. Kao da je pogledom pokušavao da otkrije ko stoji iza ove podvale. Poslije nekog vremena, ušao je u kancelariju i obratio se Vesu.
– Nadam se da će se i šef složiti da bi valjalo da ti, kao najmlađi, odeš do obezbjeđenja, napraviš se lud i zatražiš da pogledaš snimak video nadzora od jutros. Izmisli neki razlog ako treba i vidi ko se od lupeža muvao ovuda. Nema mnogo onih koji su u stanju da urane toliko da prestignu našeg doktora i dođu prije njega na posao. Daj mi imena, a ja ću ti odmah reći ko je bio u stanju da izvede takvu smicalicu. Vas dvojica ste kraće od mene u stanici. Znam kako dišu. Kad se dokaže da sam u pravu, lično ću se sa tom bagrom obračunati.
– Veso, složiću se sa našim dobrim inspektorom, mada predosjećam da nećeš ništa naći.
Mladić nije gubio vrijeme i brzo je otišao da ispuni zadatak. Milovan je za to vrijeme smireno prebirao metak u ruci trudeći se da sakrije nemir koji je osjećao. Bilo je nečeg ličnog u ovoj poruci koju nikako da raspozna. Instinkt mu je govorio da se nešto neobično događa, nešto čemu možda nije još uvijek dorastao…
***
Dan je odmicao, a Milovan Nedeljković još nije bio ni blizu da odgonetne tajnu metka dobijenog na dar. Video nadzor bio je beskoristan jer se ispostavilo da zbog kvara nije bio aktivan od prethodnog dana. To je ostavilo otvorenu mogućnost da je bilo ko iz stanice mogao da ušeta u kancelariju, koja nije bila zaključana, i ostavi metak.
Stevo se javio, ni on nije imao bolje vijesti. Bez obzira što je otisak bio savršen, nije ga bilo u bazi podataka, čak ni u Interpolovoj, tako da je maltene postao neupotrebljiv. Za to vrijeme, inspektor Janković se trudio da započne razgovor sa skoro svim kolegama u stanici pokušavajući da dozna kada je ko stigao na posao.
Negdje pred kraj smjene zazvonio je fiksni telefon u kancelariji doktora Nedeljkovića. Dogodilo se ubistvo u strogom centru Podgorice. Preciznije, iz crnog terenskog vozila u pokretu izbačeno je tijelo izvjesnog gospodina P.K. Kada su prvi prolaznici prišli tijelu ugledali su rupu na glavi iz koje je još uvijek liptala krv pomiješana sa moždanim sadržajem. Svi su bili previše okupirani tijelom muškarca tako da niko nije obratio pažnju na vozilo koje se velikom brzinom udaljilo sa mjesta događaja.
Uviđaj samo što nije otpočeo i inspektor kome je slučaj bio dodijeljen zatražio je učešće Jedinice za posebne zadatke. Za manje od pola sata, Milovan, inspektor Janković i Veso bili su na mjestu zločina, odnosno na mjestu gdje je tijelo izbačeno iz automobila. Svi znaci na usmrćenom govorili su da je ubijen neposredno prije izbacivanja na vreli podgorički asfalt.
Ono što je izazvalo posebno interesovanje kod doktora Nedeljkovića bila je činjenica da je P.K. bio usmrćen iz oružja kalibra trideset i osam. Da li je to bila slučajnost ili ne, saznaće tek nakon balističke analize. Pored žrtve su pronašli i čauru sa otiscima. Kao da se neko uopšte nije potrudio da sakrije svoj potpis.
Svi u timu doktora Nedeljkovića bili su pokunjeni, pa čak i uvijek vedri inspektor Janković. Osjećali su da su upleteni u mrežu intrige i da neko pokušava da ih vuče za nos. Umjesto da pođu kućama, riješili su da poslije radnog vremena sačekaju izvještaj balističara. Taj izvještaj je potvrdio ono što su već slutili – otisak sa metka kojim je otpočeo taj dan i otisak sa čaure nađene kraj beživotnog tijela P.K.-a pripadali su istoj osobi.
Ubica im je ostavio „ličnu kartu“, a oni su opet bili nemoćni. Da li to neko pokušava da dokaže da nisu dovoljno sposobni i da je sav ugled koji su za kratko vrijeme stekli u javnosti bio samo igra slučajnosti?
Bili su sve očajniji. Inspektor Janković više nije tvrdio da je metak od tog jutra samo nečija neslana šala. Na sve načine su pokušavali da uđu u trag vozilu iz kojeg je izbačeno tijelo ubijenog muškarca. Obilazili su sve radnje u blizini mjesta zločina i tražili da pogledaju snimke video nadzora. Konsultovali su policijske punktove u gradu, ali ništa nije pomoglo. Ni istraga o pokojniku nije pružila ništa novo. P.K. je bio učitelj u penziji, nekada osumnjičen da je pedofil, ali istraga je odbacila takve navode.
Takav čovjek je morao imati dosta neprijatelja u svom okruženju i bilo je nemoguće za kratko vrijeme locirati najsumnjivije. Sam čin izbacivanja njegovog leša u javnost mogao je značiti pokušaj ubice da ukaže na propust sudstva, ali Milovan je osjećao da to ovog puta nije po srijedi. Kao da je čitav dan bio postavljanje scene za njega i da su svi ostali samo publika. Nešto mu je uporno govorilo da onaj ko stoji iza svega pokušava da mu pošalje poruku koju on previđa i ne uspijeva da shvati.
Noć se polako spuštala na Podgoricu kada su primili još jedan poziv. Vozilo slično onome o kojem su se već satima raspitivali nađeno je na jednom proširenju kraj puta, na sedmom kilometru od grada u pravcu Danilovgrada. U tom vozilu pronađen je leš tridesetšestogodišnjeg Marjana Čubrila. Po prvim procjenama, riječ je o samoubistvu iz pištolja kalibra trideset i osam.
Pred timom za specijalne zadatke bila je besana noć. Trebalo je sačekati nalaze još jedne obdukcije i saslušati mišljenje balističara. Rezultati su bili takvi da su ih sve šokirali. Otisci sa prethodna dva metka pripadali su Marjanu Čubrilu.
Čovjek koji ih je čitavog dana uspješno vukao za nos riješio je jednostavno da prekine svoju igru. Odvezao se van grada i pucao sebi u srce. Sva trojica su odbijala da povjeruju u to.
– Šefe, ako dozvolite, pokušaću da već večeras pretražim sve informacije o Marjanu Čubrilu. Ako je on zaista lupež koji stoji iza svega, moramo odgonetnuti kako je uspio da uđe u stanicu policije i stavi metak na Vaš sto?
Mladi policajac se nadovezao na riječi inspektora Jankovića:
– Još bitnije je pronaći razlog zašto je pokojnik naprasno odlučio da sve ovo prekine i sebe liši života? Treba ispitati da li je on uopšte imao motiv da oduzme život učitelju P.K.
Posmatrali su svog šefa koji je bio potpuno psihički odsutan. Izgledalo je kao da uopšte nije čuo njihove riječi, već da ga druge brige more.
– Ne! – odjednom je povikao, a potom nastavio mirnije – Ako nije bilo nikakve poruke kraj tijela Marjana Čubrila, onda on nije naš čovjek. Prije će biti da je on sam poruka. Tačnije, oruđe nekog ko je još uvijek u sjenci. Ne sumnjam da ćete pronaći savršen motiv koji povezuje pokojnog Marjana i pokojnog učitelja. Taj motiv je u stvari bio sredstvo kojim je naš „nevidljivi“ vukao konce. Šta je? Što me tako gledate? Mislite da sam skrenuo pameću?
– Ne, šefe! Jednostavno, toliko se toga danas dogodilo i možda smo svi samo umorni. Možda je bolje da ostavimo sve za sjutra. Znate kako kažu – jutro je pametnije od večeri. Siguran sam da ćemo sjutra sve jasnije vidjeti.
– Eee, moj Jankoviću, teško će se ovo tako lako odmrsiti. Nekome smo postali trn u oku i taj neko želi da pokaže da nismo jedini veliki igrači na krimi sceni naše države. Zapamtite šta vam kažem, ovo je tek početak! Biće još ovakvih poruka i darova. Na nama je da osjetimo kada naš protivnik napravi prvu grešku, to iskoristimo i privedemo ga pravdi. Tako ćemo sačuvati ljudske živote prema kojima se on očigledno odnosi kao prema potrošnom materijalu. Slažem se da nam je sada potreban odmor jer smo došli do ozbiljne prepreke i nemamo kud dalje.
Tako se završio dan koji je obilježio prvi značajniji poraz tima za posebne zadatke još od dana osnivanja…
***
Narednog jutra Milovana je na radnom stolu dočekao novi poklon. Ovaj put radilo se o razglednici iz Australije. Na njoj je, pisaćom mašinom, bilo otkucano: „Prošlost dolazi!“. Poruka koja doktoru Nedeljkoviću nije ništa značila, ma koliko napinjao mozak da se dosjeti nečeg što bi moglo biti od koristi.
Inspektor Janković i Veso pridružili su mu se nešto kasnije jer su, bez njegovog znanja, od rane zore ispitali povezanost dva pokojnika od prethodnog dana. Ispostavilo se da je Marjan Čubrilo bio brat djevojke koja je prije više od deset godina izašla u javnost sa optužbama na račun svog bivšeg učitelja, gospodina P.K.
Njene optužbe sud je odbacio, a ona je to preživjela stresno. Imala je emotivni slom iz kojeg je potonula u depresiju. Za manje od godinu dana postala je teški tabletoman, sve dok se jednom prilikom nije predozirala i umrla.
Sa druge strane, Marjan Čubrilo radio je u firmi koja je održavala računarski sistem policije, pa je na taj način mogao da nađe propusnicu i upadne u kancelariju doktora Nedeljkovića.
Zašto je odabrao da svoju osvetu podijeli sa doktorom, inspektor Janković i Veso nisu mogli da objasne, ali su bili ubijeđeni da je slučaj ovim zaključen i da je sada sve jasno kao dan. Uvjeravali su svog šefa da je pogriješio u jučerašnjoj procjeni, te da ne postoji osoba koja vuče konce iz sjenke.
Kada ih je saslušao, odlučio je da sa njima ne podijeli informaciju da je jutros dobio novu poruku. Nije želio da prenese nemir na njih, a istinu još uvijek nije nazirao. Zato je krišom zavukao razlgednicu u džep pantalona, a potom nastavio da razgovara sa njima praveći se da je potpuno prihvatio njihovo objašnjenje.
Nakon što je, poslije nekog vremena, opet ostao sam, izvadio je razglednicu i pažljivo analizirao svaki njen milimetar. Predosjećao je da je burno ljeto pred njim i da je ovo bitka sa protivnikom kojeg možda neće moći da savlada svojim intelektom. Barem za sada, morao je igrati po tuđim taktovima, a to nije bio naučen da radi. Sačekaće bolju priliku, okrenuti situaciju u svoju korist i opet uspostaviti kontrolu nad igrom. U protivnom, biće još žrtava…
