Već neko vrijeme svaki slobodan trenutak koristim da se osamim i dođem do ivice kratera vulkana. Tu nekada satima stojim i posmatram pakleni ambis pod sobom. Izgubim se u mislima i počnem da razmišljam o svemu, a najviše o onome što je bilo i što će, neminovno, opet biti…
Za svoje godine već sam preživio i doživio mnogo toga, a sa druge strane moj život tek treba da počne. Problem je samo što svakog trena sve može da nestane, pa tako i ja.
***
Eonima je moj narod gradio i stvarao, izmišljao i osvajao prostranstva neznanja, ali jednu stvar nije uspio da pobijedi – nostalgiju. A i kako pobijediti nešto što ostaje zakopano duboko u srcu i sa čime se i ne pitaš?
Sjećam se kako sam prvi put napustio svoj dom. Bila je to treća godina mog šegrtovanja kod velikog bibliotekara Rohusa. Još samo koji mjesec dijelio me od ulaska u stalež Bibliotekara. Atlantida je tada bila na svom drugom vrhuncu. Pripremala se treća galaktička kolonizacija, čiji je cilj bio da naš narod raširi na još više planeta u univerzumu.
I baš jednog običnog jutra, bez ikakve najave, dogodi se serija atomskih eksplozija. Za manje od sat vremena atmosfera planete je postala nepogodna za život i otpočelo se sa evakuacijom. Ni dan-danas niko sa sigurnošću ne zna ko je bio kriv za te eksplozije, ali se sumnjalo da se radi o sledbenicima prognanog cara Maharija.
Ja sam tog dana imao ludu sreću, jer je biblioteka koju je moj učitelj posjedovao bila jedna od najbogatijih na čitavoj planeti, te nas tako prve evakuisaše. Tu sreću platio sam porodičnom nesrećom jer je kompletna moja porodica ostala na Atlantidi i vjerovatno stradala u najvećim mukama.
Sa očima punim suza gledao sam kako staklene palate ostaju za nama. Sve stambene jedinice na Atlantidi bile su napravljene od posebnog građevinskog stakla koje je bilo otporno na spoljašnje uslove, a ovako gledano sa neba, naselja su toliko reflektovala svjetlost da je planeta bila blještava kao neka džinovska dijamantska zvijezda. Sada je ta zvijezda bila okružena oblakom nastalim od eksplozija i djelovala je nikada mračnije.
Brodovi koji su planirani za galaktičku kolonizaciju upotrijebljeni su kao barke koje su nam spasile živote. Godinama smo lutali svemirom dok nismo našli nenaseljenu planetu na kojoj se moglo živjeti.
Tu opet krenusmo od nule. Saznanja iz biblioteka bila su okosnica jedne nove civilizacije i za manje od tri godine izniče nova Atlantida. Na žalost, naša sreća bila je kratkog daha, i za manje od godinu dana nakon što je grad bio dovršen, poklopi nas džinovski talas koji nas uhvati nespremne jer štitove još nismo bili dovršili, niti smo se nadali takvoj prirodnoj katastrofi.
Opet uspjesmo nekako da preživimo i desetkovani napustismo i ovu planetu. Ovaj put imali smo više sreće, te novu naseljivu planetu brzo nađosmo. Imala je samo jednu manu – već je bila naseljena. I to, ni manje ni više, nego našom braćom, vjerovatno iz prve kolonizacije.
Bilo je čudno što se ovdje niko nije sjećao starih znanja i svi su živjeli na niskom stepenu razvoja. Oružje, medicina, pa čak i hrana i odjeća, bili su krajnje primitivni. Poslije trodnevnog vijećanja, naši preostali živi očevi predložiše da za našu novu naseobinu odaberemo jedno ogromno pusto ostrvo koje je mnogo dužina bilo udaljeno od prvog naseljenog kopna. Ono što ga je dodatno činilo pogodnim, bio je vulkanski krater za koji su naši naučnici tvrdili da je prošao svoj zenit i da se sada polako gasi, a koji su ostali vjerovatno sa strahom zaobilazili.
Tako nastade i treća Atlantida. Ovaj put odmah učinismo sve kako bi osigurali bezbijednost grada. Podigosmo štitove oko ostrva i obložismo ih posebnim kameleon-platnom, koje je činilo da svako ko sa strane gleda na ostrvo vidi samo plavetnilo okeana koji nas je okruživao. Umjesto od stakla, palate i kuće napravismo od kamena i gline.
Sada sam ja, mada još uvijek realno mladić, bio najstariji među bibliotekarima. Imao sam svoje šegrte koje sam učio tehnici prepisivanja i čuvanja starih znanja. Kako su godine odmicale, tako se naše naselje širilo i onaj prvobitni grč i strah da li ćemo opstati je počeo da popušta, a osjećaj nostalgije se vratio jači nego ikada.
Ljudi su počeli da se okupljaju i da pričaju o voljenima koje su ostavili za sobom. Upoređivali su svoje gubitke. Šta je bilo najgore, niko od nas nije znao je li se još neko uspio spasiti sa Atlantide. Pitanja je bilo neobično puno, a odgovore niko nije imao. Ljudi su počeli da traže dozvolu da napuste ostrvo i odu u svijet. Željeli su da se izmiješaju sa ostalim stanovništvom.
Naši očevi odbijali su takve zahtjeve. Govorili su da prvo moramo da se dovoljno namnožimo kako ne bismo ugrozili opstanak našeg naroda, i kako postoji mogućnost da ćemo u kontaktu sa ostalim ljudima koji su živjeli na planeti dovesti do njihovog istrebljenja tako što će doći do miješanja naših i njihovih bakterija, koje bi po njih mogle biti katastrofalne.
Nezadovoljstvo je nastavilo da raste. Ljudi su zapadali u depresiju i počela su da se događaju samoubistva. Oni nesrećnici koji nisu mogli da pobijede unutrašnji nemir, odlazili su do kratera vulkana i bacali se u njega.
Kada su vidjeli da narod neće da odustane, očevi dopustiše da se oformi posebna jedinica koja će poći u obilazak planete na koju smo sletjeli. Odabrani dobiše potrebne namirnice, oružje i letjelicu i pođoše u svoju misiju.
Nakon više od tri stotine sunčanih ciklusa, oni se napokon vratiše, i to desetkovani. Vijesti koje su preostali donijeli samo su izazvale još veći nemir u nama.
Ljudi koji su naseljavali ovu planetu, zaista su bili potomci Atlantide, ali su nakon dolaska ovamo brzo počeli da se frakcionišu i grupišu. Sa takvim razdvajanjem nastao je i rivalitet i prvi sukobi u kojima su mnogi stradali. Oni malobrojni koji preživješe, sklopiše mir i dogovoriše se da pođu na različite strane svijeta.
U tom mirovnom sporazumu postojala je posebna tačka o tome da se o prošlosti više ne govori. Pošto su sve biblioteke stradale u ratovima, tako je i znanja nestalo i sve su morali početi ispočetka, što im je takođe odgovaralo.
Od svake frakcije nastade novi narod. Opet su godine prošle, a prvi ratovi izblijedjeli iz sjećanja preživjelih, te tako otpoče novi ciklus ratova koji nikako nije prestajao evo do dana današnjeg.
Sada smo znali da nemamo kuda odavde, jer je Atlantida bila najsigurnije mjesto na čitavoj planeti, a mi smo imali svetu dužnost da sačuvamo, kako narod, tako i naša saznanja za neka bolja vremena kada će se ostali stanovnici ove planete prizvati pameti.
Međutim, nostalgija i depresija su nastavili da nas proždiru…
Jednog jutra sam se i ja probudio sa osjećajem nemoći i beskorisnosti. Razmišljao sam kako je moj posao uzaludan. Decenijama prepisujem i čitam svete spise. Učim druge da čine to isto, a, kad-tad, spustićemo štitove i pozvati našu braću da sa njima podijelimo naše znanje.
Neki od njih vidjeće, u toj riznici, more mogućnosti, a drugi će vidjeti šansu da se napokon dokopaju moći i iskoriste je da završe sa svojim neprijateljima. Da ih konačno istrijebe!
Tada će se opet dogoditi ono što smo već vidjeli. Jedna planeta će nestati, a malobrojni će preživjeti i nastaviti svoju uzaludnu borbu u nadi da će se ljudi osloboditi mržnje.
***
O svemu tome razmišljam dok svakodnevno posjećujem vulkanski krater koji smo prozvali Mahari, po čovjeku za koga se vjerovalo da je odgovoran za uništenje naše planete. Često pomislim da je napokon došao trenutak kada ću okrenuti leđa svemu i zakoračiti naprijed – u ništavilo! A onda se sjetim kako me je boljelo srce onog dana kada sam napuštao pravu, moju, Atlantidu i shvatim da, šta god dalje bilo, taj bol ne želim opet da osjetim, pa makar i na tren, koliko bi mi trebalo da skončam u vrelini vulkana.
Umjesto toga, moraću da naučim da živim sa rupom u srcu i da se nadam da ćemo uspjeti da pobijedimo očaj koji sada osjećamo, sve do nekih boljih vremena.
***
Jedne noći, pet godina kasnije, vulkan Mahari je, nasuprot tvrdnjama naučnika grada Atlantide, proradio i do jutra ostrvo i svi ljudi na njemu prestali su da postoje.
Čitava civilizacija i sva njena znanja su zbrisani. Ostala je samo legenda o gradu napredne tehnologije i o ljudima koji su došli iz svemira.
Za ostacima ovog grada i danas se bezuspješno traga…
