Profesor Jovanović je već pet godina ispunjavao uslove za odlazak u penziju, ali je i dalje insistirao da radi na fakultetu. Uživao je u druženju sa mladima. To su bili jedini trenuci kada se osjećao živim. Studenti su prosto hrlili na njegova predavanja jer su znali da ona nalikuju nekom starom krimi filmu.
Obično bi naglo ušao u amfiteatar. Dočekala bi ga tišina. Svi su znali šta slijedi – jedna od brojnih epizoda iz prakse prekaljenog stručnjaka sudske medicine.
– Te godine ljeto je bilo neobično vrelo, nije se moglo duže od tri sekunde stajati van hlada, a da čovjeku mozak ne proključa. Baš jednog takvog julskog jutra dobio sam poziv. Dogodio se stravičan zločin u centru grada…
Rečenice su silazile sa profesorovih usta kao voda što prelazi sa vodeničarskog kamena i on bi vezao priču. Napetost u amfiteatru je bila opipljiva toliko da se mogla nožem rezati, sve dok se, poslije nekog vremena, ne bi probudili iz transa i pripovjedač i slušaoci. Tada bi shvatali da je vrijeme predavanja odavno isteklo i budući ljekari odlazili bi kući sa pričom svog mentora na pameti, pokušavajući sami da dokuče rasplet misterije o kojoj su upravo slušali.
Jedan od brojnih redovnih posjetilaca ovih predavanja bio je i Milovan Nedeljković, student pete godine medicine i ljubitelj misterija u svim oblicima. Još od ranog djetinjstva krasio ga je analitički um i britka inteligencija koja mu je pomogla da bude jedan od najboljih učenika. Njegova duša kao da se hranila time da uvijek traži odgovore na pitanja iz raznih sfera života.
U profesoru Jovanoviću vidio je svog idola. Želio je da radi njegov posao jer je osjećao da će samo tako pronaći način da utoli tu glad koja ga je oduvijek proganjala. Svakoga dana kupovao je dnevna izdanja cjelokupne štampe i pažljivo čitao rubrike crne hronike. Vadio je isječke o slučajevima koji su bili komplikovaniji i pratio njihov razvoj. Znao je da policija mnogo toga krije od štampe, ali se ipak trudio da ima pretpostavke na osnovu informacija koje su bile javno dostupne, a potom bi, kada bi se slučaj zaključio, provjeravao ispravnost svojih teza. Prijatelji su mu govorili da je bizaran i da na taj način plaši okolinu. Ništa ga nije pokolebalo i nastavio je sa svojom opsesijom…
Na početku akademske godine znao je da će susresti čovjeka koji je legenda medicinskog fakulteta i na prvo predavanje je došao sat vremena ranije, samo da bi mogao da zauzme mjesto u prvom redu. Želio je da posmatra, čuje i upije svaku sitnicu koju profesor izgovori.
Pred njime se nalazio krhki starac koji je prije izgledao kao da je jednom nogom u grobu nego li da je najveći ekspert na polju sudske medicine.
– Kolege moje drage, u našem poslu od presudnog značaja je mašta. Čovjek koji je prazan i bez ideja nikako ne može biti dobar ljekar, a kamoli dobar sudski vještak. Činjenice čine granice našeg putovanja, ali ideje koje kreira mozak su naša zvijezda vodilja i one nam osvetljavaju put…
Predavanje za predavanjem donosila su pregršt zanimljivih slučajeva, što iz prošlosti, što iz sadašnjosti javnog života. Prethodne sedmice bilo je priče o „Ubici sa plavom trakom“, kako su ga mediji oslovljavali.
Naime, za nepunih mjesec dana dogodila su se četiri ubistva širom grada, počinjena maltene na identičan način. Sve žrtve su stradale u svom domu, na nekoliko koraka od ulaznih vrata. Bile su zadavljene nečim što je na vratu ostavljalo plavi trag. Slučajevi nisu djelovali međusobno povezani jer su sva četiri ubistva bila locirana u različitim krajevima grada i radilo se o osobama koje nisu imale ništa zajedničko.
Na žrtvama nije bilo tragova borbe. Nije bilo sumnjivih otisaka na leševima stradalih, niti je postojao način da se utvrdi tačno sredstvo kojim su zločini bili počinjeni. Posebno je čudilo što ni komšije stradalih ništa nisu primijetile. Jedina sličnost među žrtvama bila je ta da se radilo o osobama koje su bile samci.
U štampi se dosta špekulisalo i iz dana u dan su se pojavljivale nove teorije, dok je policija ostala nijema, ne želeći da naruši tok istrage time što bi počiniocu otkrili dokle su odmakli u istrazi. Malobrojni su znali istinu – policija je tapkala u mjestu i svi dosadašnji napori su propali, slučaj se nalazio u ćorsokaku. Jedina nada je polagana u ispitivanje plave materije nađene na vratu žrtava, čiji je uzorak uzet i poslat u Njemačku. Na nalaz se moralo čekati još petnaest dana i svi su strepjeli da li će slučaj biti riješen prije nego što se desi još jedan zločin.
Zato je profesor Jovanović riješio da izloži fragmente slučaja studentima, u nadi da će neko od njih svojom idejom unijeti malo svjetlosti u ovu tminu. Bio je to potez očajnika…
– Eto kolege, čuli ste sve što ja znam o slučaju. Dobro, nije baš apsolutno sve, ali dovoljno da vam mozgovi budu okupirani do narednog predavanja. Tada želim da čujem najsmjelije teorije. Ko zna, možda među vama sjedi neko ko i ne sluti kakav dar u sebi nosi.
Dok je posmatrao kako profesor napušta amfiteatar, Milovan skoro da je mogao da čuje kako mu nešto bubnji u ušima. Dobio je priliku da se dokaže pred svojim idolom i neće je propustiti. Ideje su mu se kovitlale u glavi. Napustio je zgradu fakulteta kao u stanju transa, listajući bilješke o slučaju koje je notirao na predavanju. Sve vrijeme dok je slušao referat, imao je osjećaj kako mu je nešto na domak ruke. Nešto što mu je zvučalo tako poznato. Osjećao je da može ne samo da pomogne, već i da riješi ovaj slučaj…
U gradskom prevozu svi su ga posmatrali kao čudaka dok je u bilješkama nešto crtao i pravio šemu. Napravio je listu stvari koje mora da provjeri prije narednog predavanja i počeće već večeras…
***
Tri sata poslije ponoći, dva dana kasnije
Jedna ideja dugo je mučila Milovana, pomaljala se stidljivo kao sunce u zimskom danu i napokon se probila. Ustao je iz kreveta i prišao računaru. Nakon sat vremena pretraživanja to je bilo to. Sve kockice su se poklapale. Narednog dana posjetiće profesora…
***
– Recite, kolega, šta je toliko hitno da nije moglo da sačeka predavanje?
– Shvatio sam! Sve sam shvatio! Trebalo mi je malo više vremena, ali napokon sam se dosjetio šta je to što mi je uporno izmicalo.
– Polako, kolega, opustite se! Smirite se i objasnite o čemu to govorite?
– Slučaj „Ubice sa plavom trakom“, mislim da sam ga riješio!
– Kako bre mislite, riješili?
– Jednostavno, smijaćete se kada čujete. Svima nam je bilo ispred nosa!
– Možete li biti malo koncizniji, kolega? Ništa Vas ne razumijem!
– Jeste li naručivali nekada nešto preko interneta? Iz inostranstva? Hit među omladinom, može baš puno novca da se uštedi. Mislim da će jednog dana to biti najrasprostranjeniji vid trgovine.
– Kakve veze imaju naručivanje iz inostranstva i internet sa ovim slučajem?
– Joj, oprostite mi! Previše sam uzbuđen. Dostavljanje stvari naručenih iz inostranstva vrše posebne kurirske službe koje porudžbine dočekuju na aerodromu i potom ih raznose do adresa naručioca. Firma DFS, lider u kurirskim poslovima u našoj zemlji, svoje pošiljke obilježava tako što ih pakuje uz pomoć plavog kanapa. Shvatate sada?
– I?
– Pa to je rješenje slučaja! Sve žrtve zadavljene su u svom domu i to na korak od ulaznih vrata, bez pruženog otpora. Kako je to moguće? Jednostavno – očekivale su tu osobu. Pošto se radi o osobama koje nemaju ništa zajedničko, morao je biti neko kome svi vjeruju. Među njih spadaju i poštari i kurirske službe. Pošaljite ljude da pregledaju internet istoriju na računarima stradalih, siguran sam da ćete naći da su u posljednje vrijeme svo četvoro bili korisnici usluga DFS-a. Kontaktirajte i njih i provjerite koji je kurir bio zadužen za adrese stradalih. Vidjećete da se radi o istoj osobi. Eto kako je jednostavno! Mislim da je ubica prilikom dostavljanja pošiljke započinjao razgovor sa žrtvama i, tek kada bi se uvjerio da su sami u stanu, odlučio bi se na dejstvovanje.
Završio je izlaganje i pokušavao da dođe do daha, dok je profesor Jovanović zapanjen gledao u njega.
– Kolega, zadivljen sam!
– Nema razloga, samo sam poslušao Vaš savjet i dopustio mašti da me vodi. Poslije toga je sve bilo jednostavno, činjenice su bile tu da me drže na zemlji.
– Moram odmah pozvati inspektora koji vodi slučaj, a Vama dugujemo zahvalnost jer ste vjerovatno spriječili da se ova mora nastavi.
Milovan je imao utisak da mu lice gori, ponos je ispunio njegovo srce. Ljudi će shvatiti da nije čudak, a njegova strast će napokon naći način kako da bude zadovoljena.
***
Istog dana, nakon što je policija posjetila prostorije DFS-a, potvrđene su sve pretpostavke mladog studenta medicine. Svega nekoliko sati kasnije, uhapšen je i pritvoren pedesetogodišnji kurir M.R, porodičan čovjek o kome niko nije imao ništa loše reći. Nakon dvodnevnog boravka u pritvoru u iščekivanju rezultata analiza, osumnjičeni je priznao zločin. Rekao je da je imao neopisiv poriv da kanap od pošiljki obmota oko vratova klijenata. Nakon prvog ubistva, taj poriv, umjesto da se smiri, postao je još jači i zato je nastavio da ubija.
Novine su danima pisale o rješenju ovog stravičnog niza zločina. Na Milovanov zahtjev, njegova uloga u ovom slučaju je ostala poznata samo uskom krugu ljudi iz vrha policije koji su znali da vrijeme ovog darovitog mladića tek dolazi i da će za njega svi čuti. Nastavio je da pohađa svoja omiljena predavanja i sve je češće bio posjetilac kabineta profesora Jovanovića, postavši njegov prvi i jedini asistent.
