Noćni posjetilac

Dogovor bračnog para Nedeljković bio je da se školski raspusti koriste da se dječaci, Sergej i Đorđe, što više osamostaljuju od roditelja. Tako je Jovana, prvog dana ljetnjeg raspusta, uzela mlađeg sina i sa njim pošla u posjetu majci koja je živjela u Novom Sadu. Sa druge strane, Milovan je uzeo sedam dana odmora kako bi sa Sergejem ostao u Podgorici. Nakon tih sedam dana i Sergej će se priključiti svom bratu i baki, a Jovana će se vratiti kući.

Otac i sin su se dobro snalazili u momačkom životu. Već je treći dan kako su sami i skoro sve vrijeme su bili van kuće. Naravno, kada padne mrak, vraćali bi se umorni i iscrpljeni od raznih avantura. Bilo je tu svega, od šetnji prirodom do pecanja i odlaska na basket.

Milovan je pripremao večeru u kuhinji kada je neko pozvonio. Čuo je korake svog sina koji je otrčao da vidi ko je na vratima. Ubrzo se dječak oglasio:

– Tata, traži te neki čiko! Pita da li može da uđe.

– Sačekaj tren, dolazim!

Isključio je šporet i sklonio tiganj sa njega, a onda otišao da vidi ko je iznenadni noćni posjetilac.

Dok je prilazio vratima, gledao je Sergeja koji se podigao na prste kako bi mogao da viri kroz špijunku, još uvijek, zatvorenih vrata.

– Sto puta sam ti rekao da to nije kulturno! Idi u sobu, eto i mene brzo!

Dječak se sklonio u stranu kako bi propustio vidno iznerviranog oca, ali nije namjeravao da ga posluša i ode sada kada je najzanimljivije. Znao je da je posjetilac neko koga ne poznaju, a takvi rijetko dolaze u ovo doba. Milovan je otključao, a potom i širom otvorio vrata. Posmatrao je pridošlicu – bio je to stariji čovjek, nižeg rasta, u sivom odijelu i kariranoj košulji. Upadljivo bijele kose i blijedog tena, izgledao je kao sablasna utvara. Sergej se nesvjesno pribio uz očevu nogu.

– Doktor Nedeljković?

– Ja sam! Mogu li znati ko ste Vi i šta tražite u ovaj nepristojni čas?

– Oprostite, ali stvar je od životne važnosti i nisam smio više da oklijevam. Dozvolite da se predstavim – Stevan Mačić, učitelj u penziji. Vidite, gospodine Nedeljković, za Vas sam saznao listajući prošlomjesečna izdanja novina. Koliko sam shvatio, Vi ste pomogli da nevin čovjek više ne čami u zatvoru. Muka me je natjerala da učinim sve kako bih našao Vašu adresu. Ako me odbijete, moraću da se pomirim sa tim da više nikada neću vidjeti mog Pavla.

Atipično za muškarce u ovim krajevima, posjetilac koji se predstavio kao Stevan briznuo je u plač. Izvadio je iz džepa sakoa maramicu i njome pokušao da posuši vlažne oči. Milovan kao da bješe donekle zatečen ovakvim nastupom. Nikada prije mu niko nije dolazio na prag kuće i tražio stručnu pomoć.

– Polako, gospodine! Prije svega, smirite se, a potom mi odgovorite kako ste me našli? Znate, ja imam radno vrijeme u kom radim za policiju, a ne kao privatni detektiv! Trenutno sam na odmoru i vjerujte da svoje slobodno vrijeme cijenim. Da ne zaboravim još nešto, kažete da ste moje ime pronašli listajući izdanja novina od prethodnog mjeseca… Zašto bi neko to radio?

Starac se bješe pribrao. Maramicu je i dalje držao u šaci i gledao je u tlo kao da ga je sramota pređašnjeg izliva emocija. Sačekao je da doktor završi, a potom smireno odgovorio:

– Razumijem Vašu ljutnju i, zaista, kriv sam što sam došao ovako nenajavljeno i što pričam nepovezano. Vašu adresu dao mi je rođak koji radi u policiji, ali njegovo ime neću odati jer me je upozorio da ćete tako reagovati. Dozvolite da iznesem moj slučaj i odmah ćete shvatiti kako nisam imao drugog rješenja. Svaki trenutak je dragocjen! Što se tiče listanja starih novinskih izdanja, to sam radio kako bih potražio da li se u skorije vrijeme desilo nešto slično mojoj crnoj sudbini. Molim Vas, doktore, dopustite da uđem i ispričam Vam svoj problem. Časna riječ, ne radi se o nečemu bezazlenom. Vjerujte mi da se nikada ne bih usudio da Vam narušim mir, a da nisam prije toga iscrpio sve ostale mogućnosti.

Posjetilac je spustio pogled na dječaka koji je još uvijek stajao pripijen uz Milovanovu nogu.

– Molim Vas kao roditelj roditelja! Život mog djeteta je ugrožen i Vi ste mi posljednja nada.

Doktor Nedeljković tek tada postade svjestan da je Sergej bio svjedok čitavog razgovora. Spustio je pogled na sina koji je gorio od znatiželje i molećivo gledao oca nadajući se da neće odbiti da pruži pomoć tajanstvenom čovjeku.

– Sergej, čini mi se da sam ti rekao da ne stojiš tu. Hajde, tutanj u svoju sobu! Tata i čiko treba da sjednu i porazgovaraju.

Izgledalo je da su i dječak i starac bili iznenađeni odgovorom. Dok je odlazio, dječak se okretao kako bi preko ramena još jednom osmotrio pridošlicu kojeg je Milovan vodio ka dnevnom boravku.

Neplaniranog gosta Milovan je poslužio rakijom. Dok je Stevan sjedio, doktor Nedeljković je nestrpljivo hodao dnevnim boravkom. Kao da je procjenjivao kada da pređe na razgovor. Nakon što je gospodin Mačić ispio čašicu rakije, Milovan se nakašljao i riješio da prekine tišinu.

– Mislim da je vrijeme da saznam kako Vam to samo ja mogu pomoći? Iznesite svoj problem i u tome budite krajnje iskreni. Vjerujte, znam kada neko pokušava da me prevari!

– Taman posla da želim išta od Vas da tajim. Ne bih se usudio da ne govorim istinu. Da ne okolišam, odmah ću iznijeti ono najvažnije – moj sin jedinac, Pavle, je nestao! Vidite, on živi sa mnom i od prije petnaest dana gubi mu se svaki trag.

– Petnaest dana? Pa šta ste čekali do sada? Je li slučaj prijavljen policiji?

– Naravno da jeste! Još prvog dana sam otišao u stanicu i podnio prijavu. Tu su mi rekli da se vratim opet ako se ne pojavi u narednih dvadeset i četiri časa. Pošto nigdje nije bilo ni traga od Pavla, ponovo sam otišao i prijavio njegov nestanak.

– I? Kako Vam onda mogu pomoći ako je prijava već u sistemu? Vjerujte da su već odredili ljude koji rade na slučaju. Čim se sazna nešto o Pavlu, kontaktiraće Vas!

– Doktore, problem je što više niko ne radi na slučaju!

– Kako to mislite, niko ne radi? Pa jesu li pronašli Vašeg sina?

– Eee, u tome je stvar! Policija tvrdi da su ga našli i da je u Švedskoj. Do tog zaključka su došli na osnovu evidencije Pavlovog pasoša na terminalu štokholmskog aerodroma i na osnovu avionske karte ovjerene u Beogradu koja je glasila na njegovo ime. Mene buni to što ne znam kod koga je mogao poći tamo u Švedsku. Mi nemamo nikoga na svijetu bijelom. Nas dvojica živimo sami zahvaljujući mojoj crkavici od penzije i njegovoj konobarskoj plati. Supruga mi je preminula prije dvanaest godina i otada smo Pavle i ja sasvim sami.

– Policija nije nastavila sa pretragama? Nisu pokušali da stupe u kontakt sa Vašim sinom?

– Ne! Nakon potvrde o evidenciji njegovog pasoša u Švedskoj i nakon tvrdnje djevojke koja radi na šalteru da se tog dana Pavle zaista pojavio na aerodromu u Beogradu i ukrcao na let, policija je odustala od istrage. Na moja insistiranja gledali su kao na zanovijetanje dementnog čiče koji ne zna šta priča i ne želi da se pomiri sa istinom da ga je sin napustio. Prije nego što i Vi iznesete sličnu teoriju, molim da saslušate još ovo.

Starac se nervozno uzvrpoljio na svom mjestu, a onda je nastavio sa iznošenjem problema:

– Moj Pavle nije od one djece za koju se može reći da su savršeni. Naprotiv, daleko je od toga. Pošto je bez majke ostao u doba sazrijevanja, to je učinilo da na površinu isplivaju sve mane toga što smo ga, jer je bio jedinac, držali kao malo vode na dlanu. Iz srednje škole je izbačen već poslije prvog polugođa drugog razreda i jedva je uspio nekako da vanredno maturira. Zbog viška slobodnog vremena uvukao se u loše društvo i za manje od godinu dana je tri puta bio privođen zbog uličnih tuča i posjedovanja narkotika. Učinio sam sve da ga otrgnem od tog društva, tako da smo prodali staru kuću i preselili se u drugi kraj grada. Pavle je postao drugačiji – kao da je sazreo. Počeo je da radi kao konobar u obližnjem kafiću i tako je vrijeme prolazilo, a mi se navikli na suživot. Te noći, kada sam ga posljednji put vidio, krenuo je na posao. Pozdravili smo se normalno i nije uopšte izgledao uznemireno. Sa posla se iz noćne smjene vraćao negdje pred zoru. Obično ga čujem kada dođe jer se budim prije prvih pijetlova. Tog jutra ga nije bilo… Čekao sam do podneva prije nego što sam pokušao da ga dobijem na mobilni telefon. Mislio sam da je možda ostao sa nekom djevojkom. Telefon je javljao da nije u dometu ili da je isključen i zato sam pošao do lokala gdje je radio. Gazda me povezao sa momkom koji je radio sa njim prethodne noći, mladićem Radovanom. On mi je potvrdio kako je Pavle pošao kući negdje poslije pet sati. Na poslu, tokom te noći, a ni ranije, nije imao nikakvih nesuglasica sa mušterijama. Eto vidite! Moj sin kao da je naprosto ispario! Ako mi ne pomognete, ja sam izgubljen!

– Polako, gospodine! Najbitnije je biti smiren i ne propustiti neku važnu činjenicu. Definitivno odbijate mogućnost da je otišao u Švedsku, a da Vam se ni ne javi? Još nešto me zanima – da li ste potražili njegov pasoš?

– Pavle se promijenio i potpuno sam siguran da ne postoji razlog koji bi ga primorao da ode bez pozdrava. Pasoša stvarno nema nigdje, ali razlog je taj što je Pavle nedavno izgubio ličnu kartu pa je u nedostatku drugih isprava pasoš često nosio sa sobom. Znate, pričalo se da će se dokumenta možda opet mijenjati te da će to biti besplatno i na taj način je želio da izbjegne plaćanje za novo izdavanje lične karte. Ljuti me to što policija ne može da objasni činjenicu da nema traga Pavlovom putovanju od Podgorice do Beograda. Osim djevojke sa tamošnjeg aerodroma, niko se nije javio sa informacijom da je primijetio nekoga nalik mom sinu.

– Moram priznati da ću sve što ste mi ispričali uzeti sa rezervom. Prosto zvuči nevjerovatno. Provjeriću Vaše navode pa ću Vam se javiti. Ako je sve kako kažete, pokušaću da ponovo otvorim istragu. Molim Vas da mi napišete sve podatke, kako o sebi tako i o Pavlu. Stavite i naziv lokala gdje je radio, ime momka koji tvrdi kako je pošao kući nakon svoje smjene i sve drugo za šta procjenjujete da bi moglo biti od važnosti. Već večeras ću kontaktirati svoje ljude da ne bismo više gubili vrijeme. Biću iskren, u slučaju da Pavle nije zaista otputovao za Švedsku, nisam optimista povodom njegove sudbine. Morate se pripremiti na svaki mogući ishod. Znam da Vam kao roditelju ove riječi izazivaju bol, ali tako je. Samo da potražim papir i olovku pa možete zapisati ovo što sam pobrojao.

– Nemate pojma koliko cijenim Vašu pomoć! Poslije nekoliko dana pakla, napokon, malo se nade pojavljuje. Želim da znam šta se dogodilo sa mojim dječakom. Bez tog saznanja ne mogu napustiti ovaj svijet! Moja supruga mi je ostavila Pavla da ga čuvam i vidite šta se dogodilo. Loš sam roditelj bio i ostao…

Milovan je tražio riječi kojima bi mogao da utješi gospodina Mačića, ali mu ništa prikladno situaciji nije padalo na pamet. Umjesto toga, pružio mu je papir otrgnut iz Sergejeve sveske i posmatrao kako drhtavim rukopisom starac ispisuje sve čega se mogao sjetiti. Nakon što je završio, Stevan je ustao i pozdravio se sa doktorom Nedeljkovićem, stežući mu ruku kao starom znancu. Zahvalio mu je na ukazanom povjerenju i izvinio se zbog narušavanja porodičnog mira.

Tek što je Milovan zatvorio vrata za Stevanom Mačićem, put mu prepriječi Sergej koji ispade iz svoje sobe.

– I od mene hvala što nisi odbio onog dobrog čika! Ne sumnjam da ćeš mu pronaći sina. Volio bih da me povedeš sa sobom u potragu. Obećavam da ću biti dobar i poslušan.

– Kao što si večeras bio? Eto su ti uši porasle od prisluškivanja, a to, koliko znam, ne spada u dobre osobine. Idem da dovršim večeru. O zajedničkoj istrazi ćemo pričati kada i ako porasteš u ozbiljnog čovjeka.

Dječak razočarano uzdahnu i tužnim pogledom isprati odlazak oca u kuhinju. Nakon večere, već bješe zaboravio negodovanje što neće biti punopravni partner u istrazi.

Kada je smjestio sina u krevet, Milovan je pažljivo pročitao ispovijest učitelja u penziji, a potom sjeo za računar i sastavio poruku sa preciznim instrukcijama koju je putem elektronske pošte poslao članovima svog tima, Vesu i inspektoru Jankoviću.

Nakon što sjutra obave zadatke koje im je povjerio i jave mu šta su otkrili, odlučiće da li da prekine odmor i sam se uključi u slučaj.

Možda će se, ipak, Sergeju ispuniti želja da bude sa ocem na zadatku…

***

Dan je odmicao i Milovan je sa nestrpljenjem iščekivao ko će mu se od kolega prvi javiti. Negdje poslije podneva telefon je zazvonio, bio je to Veso.

– Šefe, posjetio sam kraj u kom je nestali mladić ranije živio, ali i ovaj gdje sada stanuje, i raspitao sam se kod komšija za njega. Pavle Mačić, godina dvadeset osam, stvarno je bio prilično problematičan. Neki kažu da je čak bio član bande Žike Jočića, poznatog kao Trotoar. Ako se sjećate, to je onaj baksuz koji je drmao Podgoricom prije desetak godina, sve dok u jednom obračunu u nekom kafiću nije ubio svog glavnog konkurenta. Nakon toga je završio u zatvoru i tamo je bio sve do prije mjesec dana, kada je pušten na slobodu. Što se tiče Pavla, on je u novom okruženju okrenuo novi list. Postao je pravi momak za primjer!

– A taj Trotoar, jesi li njega provjerio?

– Ne, šefe, mislio sam da nije bitan za naš slučaj. On je svoje odslužio. Kažu da sada drži kockarnicu i da se primirio, ali je još rano za takve procjene. Ipak je svega mjesec dana na slobodi. Znate kako je sa takvima, kada jednom pređu na tamnu stranu teško se vrate.

– Daćeš mi adresu te kockarnice. Možda ću sam prošetati do tamo.

– Kako god želite! Ako Vam bude trebalo pojačanje, samo javite – tu sam! Još nešto?

– Šta je bilo sa Radovanom, momkom koji je radio sa Pavlem? Jesi li i njega provjerio?

– Jesam! Djeluje da je na mjestu. Ponovio je priču koju je iznio Pavlov otac. Mladić nije odavao utisak da je uznemiren ili slično. Nije imao konflikta sa mušterijima u noćima neposredno prije nestanka. Jednostavno, ništa nije nagovještavalo da se narednog dana neće pojaviti na poslu.

– Veso, hvala ti puno! Sačekaću da mi se i Janković javi, da vidim je li uspio stupiti u kontakt sa beogradskim aerodromom i saznati nešto više o djevojci koja je navodno vidjela Pavla. Nakon toga ću razmisliti šta nam je činiti.

– Biću dostupan, nemate problema.

Veso Vuković je još stigao da izdiktira adresu kockarnice Žike Jočića kada se telefon opet oglasio – inspektor Janković je zvao. Milovan se pozdravio sa mladim policajcem, a potom se javio inspektoru.

– Moj najdraži šefe, znam da me nestrpljivo čekate i izvinjavam se zbog toga. Znate kako – dame koje rade u avio-prevozu vole da razgovaraju sa ljudima u uniformi!

– Bio bih ti zahvalan ako preskočiš taj cirkus i pređeš na stvar. Šta si saznao?

– Ovako, ako mene pitate, cura sa aerodroma nije neko kome se može vjerovati. Njena priča uopšte ne pije vodu. Poslao sam jutros opet Pavlovu fotografiju i ona uporno tvrdi da se savršeno sjeća tog mladića, iako je od tada prošlo petnaest dana. Kaže, flertovao je sa njom i da ga je zato zapamtila. Meni ne zvuči normalno da bi se neko u njegovoj situaciju upustio u flert. To čak ni meni ne bi palo na pamet, a dobro znate kakav sam vjetropir. Zato sam je preko kolega iz Beograda provjerio. Slušajte ovo – do prije pet godina je živjela u Podgorici, potom odlazi na studije od kojih ubrzo odustaje, ali ostaje da živi i radi u Beogradu. Imam teoriju da je ona našeg Pavla srela dok je živjela ovdje, te da joj je jednostavno njegov lik ostao u pamćenju. Šta mislite o tome?

– Mislim da je glupost, ali ipak se slažem da joj ne smijemo vjerovati. Kako se zove i znaš li adresu njene porodice ovdje?

– Dobro, šefe, ne morate biti tako grubi. I ćorava koka zrno ubode, pa ću tako i ja jednom natrefiti savršenu teoriju. Zove se Lazarela Bešić, a adresu ću Vam dostaviti brzo.

– Važi! Inspektore, hvala na pomoći! Postupili ste ispravno!

– Neka, ne hvalite me, da mi slava ne udari u glavu. Mi Jankovići uživamo kada smo u centru pažnje. Kako sluša mali detektiv?

– Sluša tuđe razgovore po čitav dan i noć, eto kako sluša!

Dječak, koji se do tada krio iza fotelje, iskoračio je pred oca i osmijehom pokušao da se iskupi. Doktor Nedeljković se pozdravio sa inspektorom Jankovićem i zamolio ga da ostane u pripravnosti ako mu još bude trebao, a potom je održao lekciju iz bontona svom sinu koji je na kraju samo upitao:

– Je li sada vrijeme da ti i ja krenemo u akciju?

Koliko god da je prije toga bio bijesan na Sergeja, ovakva upadica ga je iznenadila. Prišao je sinu i zagrlio ga.

– Možda te i povedem sa sobom, čisto da mi čuvaš leđa.

Dječak je od sreće ustreptao, a onda je počeo da radi vježbe kako bi spreman dočekao polazak. Milovan se na to nasmijao i otišao da bilješkama od sinoć doda nove informacije.

***

– Slušaj, od presudne je važnosti da ostaneš u kolima! U slučaju da se ne vratim za pola sata, hoću da uzmeš telefon i pozoveš Vesa. Samo mu kaži da sam ti rekao da mu se javiš. Kada te pita gdje smo, reci kockarnica i njemu će biti dovoljno da shvati. Jasno?

Dječak je gledao kako njegov otac vadi minijaturni pištolj iz pretinca automobila i kako ga stavlja u džep sakoa. Po prvi put je njegov entuzijazam za istraživanjem bio zamijenjen strahom. Brinuo je za bezbjednost oca…

– Zašto me ne povedeš sa sobom? Kako odavde da ti čuvam leđa?

– Zato što kockarnica nije mjesto gdje odlaze djeca. Da je sreće, ni odrasli ne bi tamo išli! Ne brini, pištolj nosim samo da mi se nađe ako nešto iskrsne. Gledaj na sat i uživaj. Dogovorili smo se, pola sata!

Sergej nije stigao da se opet usprotivi ocu jer ovaj već bješe napustio automobil i krenuo ka kockarnici. Dječak se osvrtao okolo, kao da je sjedio na ringli šporeta. Često je zagledivao put kockarnice. Ljudi su skoro svakog časa izlazili i ulazili, ali nijedan nije bio njegov otac.

Minuti su mu djelovali kao vječnost, a onda je primijetio jednu priliku koja je nervozno napustila kockarnicu, osvrćući se u potrazi da li je neko prati. Po građi je shvatio da se radi o muškarcu. Lice nije mogao da mu vidi jer je bilo sakriveno tamnim kačketom. Brzo je nestao u prolazima između zgrada, a dječak je ostao da se čudi kako mu ne smeta da po ovoj vrućini nosi kapu…

Pola sata je skoro bilo na izmaku kada se Milovan vratio. Bio je vidno pokunjen. Odložio je pištolj u pretinac i pogledao u Sergeja kome su oči gorjele od znatiželje da saznaju kako je prošla istraga u kockarnici.

– Ništa! Sve moje ideje i teorije udaraju o zid! Prosto znam da me čovjek gleda u oči i laže da se po izlasku iz zatvora nije sreo sa Pavlem, ali opet, šta da radim kada nemam nikakvih dokaza? Ubijeđen sam da je probao da okupi staru bandu i da ih je sve do jednoga kontaktirao. E sada, da li je on ili neko drugi riješio da skrajne mladića koji je možda previše znao? Žao mi je što će tvoja prva istraga doživjeti neuspjeh… Šta si ti radio? Jesi li bio nervozan?

Kao da je jedva čekao da dobije riječ, dječak uzbuđeno ispriča o čovjeku sa kačketom. Milovan je samo na trenutak ostao zamišljen, a onda je ushićeno od sina zatražio mobilni telefon.

– Imamo ih! Napokon sam shvatio! Uspjeli smo da ih natjeramo da pogriješe!

Sin ga je posmatrao zbunjeno. Pružio je ocu telefon i ovaj je pozvao Vesa. Naredio mu je da u pratnji dvoje neobilježenih policijskih vozila i sa ljudima od povjerenja dođe do kockarnice, tu će mu dati dalje instrukcije. Po završenom razgovoru, pružio je ruku i čestitao Sergeju.

– Pokazao si da imaš dar da zapaziš ono što je važno. Riješio si svoj prvi slučaj!

Dječaku ništa nije bilo jasno…

– Kako misliš, riješio sam slučaj? Ako je tako, gdje je onda Pavle?

– Polako, sve u svoje vrijeme! Ubijeđen sam da ćemo do kraja dana locirati nesrećnog mladića. Ono što je dobro je da sam sada napokon siguran da nije mrtav.

Do dolaska Vesa Vukovića i ostalih policajaca ostali su u autu i nastavili da motre na kockarnicu. U međuvremenu je iz kockarnice izašao njen vlasnik i nekud se odvezao. Milovan je na kratko oklijevao, premišljajući se da li da krene za njim. Ipak je odabrao da sačeka kolege koje su se ubrzo i pojavile. Naravno, među pridošlicama je bio i inspektor Janković, koji se sa Sergejem jedini rukovao kao da je i on odrastao.

– Definitvno postajem ljubomoran na ovog Vesa. Toliko dugo radimo zajedno i opet prvo njega pozovete, a ja slučajno saznajem za situaciju na terenu. E, stvarno ne znam čime sam to zaslužio.

– Hajde, ne glumi uvrijeđenu mladu. Jednostavno mi je trebala hitra reakcija, a on je mlad i normalno je da se njemu obratim u takvoj situaciji. Srećom si, eto, i ti saznao, tako da… Ne dužimo sada! Gospodo, napravićemo tri klopke. Prva će biti postavljena ovdje, druga u staroj kući Mačića, a treća će nadzirati kraj u kome živi vlasnik kockarnice. Obratite pažnju na prolaznike sa tamnim kačketom na glavi i na sve koji vam djeluju sumnjivo. Računajući moj automobil imamo tri vozila na raspolaganju, zato, ne gubimo vrijeme. Zasjedu ovdje vodiću lično. Uz mene i Sergeja neka ostane još Janković i neko od mlađih policajaca. Veso, ti si zadužen za Trotoarevu kuću!

Već uigrana ekipa policajaca neprimjetno se pregrupisala i od tri vozila ispred kockarnice je ostao samo automobil doktora Nedeljkovića.

Dan se polako gasio i sve je govorilo da se sprema zanimljiva noć…

***

U dva sata nakon ponoći Pavle Mačić je uhvaćen u pratnji Žike Jočića, zvanog Trotoar. Dovezli su se zajedno i taman što su krenuli da uđu u kockarnicu kada ih je opkolila policija. Ispostavilo se da je mladić bio talac bivšeg robijaša i da je bio pripreman za poseban zadatak.

Po izlasku iz zatvora, Trotoar je pokušao da okupi svoje ljude jer je želio da se osveti čovjeku koji ga je uvukao u okršaj sa suparnikom. Da nije bilo te jedne informacije, Trotoar nikada ne bi došao u situaciju da svoju uličnu čast mora da brani pištoljem i da zbog toga u zatvoru provede maltene najbolje godine života.

U međuvremenu, svi Trotoarevi bivši saradnici nastavili su sopstvene živote, neki su se čak, poput Pavla, potpuno primirili. To je kod Žike probudilo bijes i na sve načine je pokušavao da ih opet stavi pod kontrolu.

Pošto je u zatvoru naučio lekciju da ništa ne treba raditi javno i impulsivno, pažljivo je analizirao situaciju. Raspitao se detaljno o Pavlovom životu i shvatio da je momku slaba tačka otac, Stevan.

U noći kada je Pavle nestao, Trotoar je bio taj koji ga je sačekao dvije ulice od stana Mačića. Na Pavlovo insistiranje da je završio sa mutnim radnjama, Žika je uzvratio prijetnjom da, ako odbije da za njega odradi ovaj posao, u kojem će mu identitet biti garantovano sačuvan, njegov stari neće dočekati kraj mjeseca. Platiće nekom narkomanu i on će napasti Stevana dok bude podizao penziju.

Pavle je molio za priliku da se makar javi ocu, ali Trotoar nije želio ni da čuje. Rekao je da bi time njegov plan bio uništen i tako je mladić pristao na dogovor sa Žikom.

Zajedno su smislili kako da izlažiraju Pavlov odlazak u Švedsku. Djevojka sa aerodroma u Beogradu bila je bivša djevojka jednog od saradnika Žike Jočića.

Tako je, umjesto Pavla, na put pošao drugi mladić. Lažiranje evidencije pasoša u Švedskoj bilo je još lakše. Mladić koji je glumio Pavla potplatio je policajca da zajedno sa njegovim evidentira i Pavlov pasoš uz obrazloženje da je ovaj nekako uspio da uđe u zemlju bez pasoša i da sada, kako bi je napustio, mora da ima ovjeren ulaz. Policajac je na to pristao i sve je sprovedeno u djelo.

Teren je bio spreman da Pavle ukloni Žikinog dušmanina, potom bi se momak koji je glumio Pavla vratio nazad sa pasošem i ovaj bi mogao da se pojavi sa pričom kako se vratio iz inostranstva. Time bi imao savršen alibi i niko nikada ne bi posumnjao da je on ubica. Vratio bi se kući i nastavio da živi mirno.

Jedini problem je bio Pavlov otac koji je odbijao da povjeruje da mu je sin tek tako otputovao za Švedsku. Da nije bilo njegove potrage za sinom, posao bi vrlo brzo bio gotov. Ovako su morali da sačekaju da stari izgubi nadu.

Umjesto toga, starac se obratio Milovanu Nedeljkoviću koji je uz pomoć svog sina uspio da otkrije istinu i pronađe Pavla.

Kada je Milovan posjetio kockarnicu i pritisnuo Žiku, ovaj je odmah znao sa kim ima posla i postao je nervozan. Strahovao je da bi forenzičar mogao da se vrati sa nalogom za pretres. Zato je dao znak svojim ljudima da Pavle napusti kockarnicu i u tom trenu ga je Sergej primijetio. Da nije nosio tamni kačket na glavi, prošao bi kraj dječaka potpuno neopaženo i vjerovatno bi protekli dani prije nego što bi Milovan opet dobio šansu da im uđe u trag.

Žika je razmišljao gdje da skloni Pavla. Pošto se forenzičar nije vratio sa nalogom za pretres, a njegovi doušnici u policiji nisu javljali da je neka akcija u toku, procijenio je da je najbolje da se vrate u kockarnicu kako ne bi rizikovali da neko tokom noći sretne mladića koji se vodio kao nestao i prepozna ga. Čim svane, planirao je da ga skloni iz grada na neko vrijeme, ali taj naum nije uspio da realizuje jer su im, odmah po dolasku, ispred kockarnice prišli policajci u civilu i priveli ih.

Nakon što je dokazano da je mladić bio prinuđen da se stavi na raspolaganje vlasniku kockarnice i postane njegov ubica, pušten je na slobodu i protiv njega nije pokrenut postupak.

Žiku Trotoara čekao je povratak u zatvor. Možda ovaj put osim prefiganosti stekne i sposobnost praštanja…

***

Bila je sredina jula kada su Stevan i Pavle Mačić posjetili Nedeljkoviće kako bi im još jednom iskazali zahvalnost. Pošto su od Milovana saznali koliki je bio Sergejev udio u čitavom slučaju, donijeli su posebne darove za dječaka koji je, ponosan na svoj uspjeh, išao kućom i govorio kako je ovo samo početak blistave detektivske karijere. Njegov mlađi brat, Đorđe, posmatrao ga je sa zavišću. Bio je ljut na majku što nije Sergeja povela sa sobom kod bake, a njega ostavila sa ocem.

Stevan Mačić je tokom čitave posjete izbjegavao da odvoji pogleda od sina na duže od nekoliko trenutaka, sve u strahu da mu ga opet neko ne otme. Razmišljao je kako će morati kad-tad da pobijedi taj osjećaj i da nastavi normalno da živi. Bio je srećan što je uspio da sačuva svog jedinca i tako ne iznevjeri uspomenu na suprugu.