Za Nedeljkoviće, Božić je oduvijek bio više od običnog praznika. Još kao dijete, Milovan je naučio da je to dan kada se sve obaveze stavljaju po strani i kada se čovjek predaje najbližima. Zato je tu tradiciju prenio i na svoju porodicu.
Upravo je završio smjenu i uzeo odmor od Badnjeg dana pa sve do trećeg dana poslije Božića. Stigao je kući i nestrpljivo otvorio ulazna vrata strahujući da se Jovana i djeca još uvijek nisu spakovali i da bitka majke i sinova prijeti da odloži putovanje, ali ono što je zatekao iznenadilo ga je. Na to ga instinkt nikako nije mogao pripremiti…
U hodniku, na torbama većim od njih samih, sjedjeli su, za put spremni, osmogodišnji Sergej i šestogodišnji Đorđe.
– Maamaa, tata je stigao!
– Đole, ćuti i pusti mamu da završi spremanje! Tata, kada stižemo u vikendicu?
– Da bi stigli, treba prvo da krenemo. Moram da priznam, nisam očekivao da će me ovo dočekati kada sam se zaputio kući. U najmanju ruku, očekivao sam rusvaj i haos.
– Ako krenemo sada, kada ćemo stići?
– Brzo, jako brzo! Prije mraka.
– Juuupi! A koga, od nas dvojice, vodiš sjutra u Badnjake?
– Ooo, sto puta sam to ponovio! Ići ćeš ti, jer je snijeg u planini veliki i Đole je još mali. Obećavam, sljedeće godine ću vas voditi obojicu.
Sergej ponosno ustade sa torbe na kojoj je sjedio i odmjeri mlađeg brata kao da pokušava da mu saopšti: „Eto, čuo si! Ti si još dijete, a ja sam sada muškarac!“, ali Đorđe nije puno mario za to. Misli su mu bile zaokupljene svim dogodovštinama koje ga čekaju.
***
Brvnara sagrađena prije skoro pola vijeka predstavljala je najsvjetliju tačku u Milovanovom sjećanju na djetinjstvo. Bila je jedino nasljeđe od njegovog pokojnog oca. Tu su godinama išli za skoro sve porodične praznike, ali oni božićni su oduvijek bili posebni. Miris četinarske šume kroz koju su se probijali u pokušaju da pronađu neki izolovani i, u takvom okruženju, zalutali cer koji bi odabrali za Badnjak, a potom i njegovo nalaganje za Badnje veče uz majčine pjesme o rođenju sina Božijeg… Bogata trpeza i dolazak rođaka sljedećeg jutra, odmah nakon bogosluženja u seoskoj crkvi, činili su da se porodična vikendica ispuni toplinom i grajom milih lica.
***
Zimski dani su ovdje izuzetno kratkog daha i, tek što se zagazi u poslijepodne, a ono tama počinje da gospodari. Tako je i sada, dok Milovan parkira automobil ispred brvnare, a Jovana pokušava da umiri dječake na zadnjem sjedištu.
– Ugrabismo u posljednji tren da stignemo, inače ko zna kako bismo potrefili vrata da otvorimo u ovom mraku. Ajmo, draga… Momci, iskrcavanje! Brod Nedeljkovića je upravo uplovio u luku zvanu „Brvnara“. Svi putnici se mole da napuste palubu u što kraćem roku. U protivnom će biti kažnjeni.
Uz dječiji kikot otvara vrata od automobila i izlazi na svjež planinski vazduh, koji mu prvo raširi nozdrve, ali i odmah potom skupi svojom hladnoćom. Natovaren koferima i torbama tetura ka kolibi. Pokušava da se ne saplete o sinove koji se tiskaju iza Jovane i nestrpljivo poskakuju u iščekivanju da ona napokon iz torbe izvadi ključ od vikendice.
Čim su otvorili ulazna vrata, umjesto memljivog ustajalog mirisa osjetiše strujanje hladnog vazduha koje učini da se Sergej i Đorđe pripiju uz majčine noge. Bio je to znak da nešto nije kako treba…
– Mora da je neki prozor ostao otvoren prošlog puta. Samo da nam se zvijeri nisu ušunjale. Jovana, upali svjetlo da spustim ovaj tovar pa da odem u pregled kuće. Moram vidjeti odakle duva.
Taman što je Milovan završio rečenicu i spustio dio torbi sa sebe, kada se ču neka buka iz susjedne sobe. Neko je bio tamo. Milovan se brzo otarasi ostatka tereta i dugim koracima krenu ka vratima prostorije odakle je dopirala buka.
Soba u koju je ušao bila je prazna, jedini prozor bio je širom otvoren i razbijenog stakla, dok je kroz tminu odmicala jedna sjenka. Čuo je škripu snijega pod nogama tog uljeza. Brzo odmjerivši situaciju, shvatio je da nema šansi da sustigne odbjeglu priliku koja se, izgleda, savršeno snalazila u tami i sve brže se udaljavala od brvnare. Umjesto toga, upali svjetlo i pomno osmotri prostoriju u kojoj se nalazio.
Na podu je bilo prostrto ćebe sa pohabanim jastukom, a po njemu bjehu razbacane otvorene, iskorištene konzerve hrane. Uljez je boravio ovdje već neko vrijeme. Jedan predmet privukao je Milovanovu pažnju. Sagnuo se i podigao ga.
U ruci je držao crno-bijelu fotografiju na kojoj su bili njegovi pokojni roditelji. Slika je bila sa njihovog vjenčanja i probudi u Milovanu osjećanje sjete. Nedostajali su mu svakog dana…
Zbog čega bi provalnik čuvao upravo ovu sliku, i kako to da je u svom tom rusvaju jedino ona bila nekako neokaljana i čista? Sergej mu prekide tok misli, priđe i povuče ga za nogavicu.
– Tata, zašto si tužan? Je li to zbog onog čika koji je bio ovdje? Ja mislim da on nema kuću pa se sklonio kod nas kako bi se sačuvao od zime.
– Ne zamaraj svoju pametnu glavicu tim stvarima! Hajde raspakujte se, nemamo čitavu noć. Ja odoh da prođem imanjem, eto me brzo. Jovana, provjeri da li nešto nedostaje iz kuće. Posebno obrati pažnju na tatine i majčine stvari. Zanima me kako se ova fotografija ovdje obrela.
Nije gubio vrijeme u čekanju odgovora svoje supruge, već je pošao ka automobilu da uzme baterijsku lampu, a potom se sa njom uputio ka dijelu dvorišta na koji je gledao polomljeni prozor i kuda je nestao stranac…
Tragovi u snijegu bili su jasno vidljivi. Stavio je stopalo kraj otiska i analizirao. Uljez je nosio cipele četrdeset i tri, baš kao i on. Milovanov otisak u snijegu bio je primjetno dublji što znači da je posjetilac bar pet kila bio lakši od njega. Nastavio je da prati tragove… Primijetio je da su nepravilni, vjerovatno zato što se bjegunac otežano kretao. To je moglo biti posljedica neke povrede ili deformiteta. Došao je do kraja imanja i na bodljikavoj žici ograde našao nešto crveno. Primakao je to očima i shvatio da se radi o vunenom dijelu garderobe. Mora da se taj dio otrgnuo prilikom bijega, dok je uljez preskakao ogradu. Otisci u snijegu nastavljali su se i van imanja, ali Milovan je riješio da odustane od dalje potrage. Sjetio se da je vrijeme praznika i da je sada na zadatku roditelja, a ne forenzičkog psihijatra.
Kada se vratio kući, vatra je već pucketala iz kamina. Jovana nije bila lijena i postarala se da što prije vrati sve u normalu. Soba u kojoj su našli skitnicu sada je bila raspremljena. Sergej je nosio lupu i izigravao detektiva analizirajući svaki kutak prostorije, dok je Đole nervozno skakutao za njime.
– Zar nije bilo dosta istrage? Hajde da se igramo nečeg drugog! Mama je rekla da imamo samo pet minuta, poslije treba da budemo kraj kamina i raspakujemo naš kofer. Ako tata dođe, ljutiće se!
– Đole, ne budi djevojčica! Ovo je posao za muškarce! Tata će biti ponosan na mene kada otkrijem tajnu našeg provalnika.
Dječaci nisu ni primijetili da ih otac već neko vrijeme posmatra. Njihov dijalog učinio je da zaboravi na nemir koji je osjetio zbog večerašnjeg događaja i licem mu se razvukao osmijeh.
– Ako nastaviš da budeš tako uporan detektiv, moraću onog mog Jankovića da zamijenim tobom.
– Maamaa! Jesi li čula ovo? Tata je rekao da ću postati inspektor!
– E, blago meni za moje momke! Kraj tri muške glave ja sama ložim vatru i raspakujem stvari, dok se oni igraju Šerloka Holmsa! Svi da ste se nacrtali ovamo! I zatvorite ta prokleta vrata! Dok se prozor ne opravi, ne želim da ih više iko otvara. Ohladiste mi kuću!
Ostatak noći protekao je u porodičnoj idili Nedeljkovića. Sadržaj iz torbi i kofera bio je brzo oslobođen i raspoređen, što po ormarima, što po krevetima, stolicama i stolovima. Cijela kuća bila je opsjednuta stvarima i igračkama.
– A sada, ako nema neko pametniji predlog, da se ide na počinak. Sjutra će Sergej i tata da porane da nam donesu Badnjak, je li tako Đole? Ti i ja ćemo da se probudimo prije nego što se vrate i da ih dočekamo sa žitom i pjesmom.
Đole, već pospan, klimnu glavom, dok se Sergej još jednom kao paun prošeta sobom, ponosan na činjenicu da će ujutru ići sa ocem. Potom svi poslušaše Jovanin savjet i pođoše da spavaju. Jedino Milovan ostade budan cijele noći. Ležao je u krevetu kraj supruge i razmišljao o fotografiji koju je pronašao. Nešto mu nije dalo mira…
***
Prije svanuća otac i sin pođoše u potragu za Badnjakom. Odjekivala je šuma od udaraca sjekira. U prolazu su sretali sve same rođake i nazdravljali jedni drugima Badnji dan, prizivajući Boga da na ovaj dan svima dobro donese. Tako sretoše i Milovanovog strica, Dušana, koji bješe brat od strica njegovog pokojnog oca Nenada.
– Sinovče, očekujem da poslije ručka navratiš na jednu ljutu kod svog strika. Da mi pripovijedaš šta ima u gradu, svako malo čitam u novinama o nekom od tvojih uspjeha.
– Naravno da ću doći! Ionako se gledamo samo za Božić.
– Povedi obavezno i tu momčinu, i on je stasao da sa nama nazdravlja.
Dječak se ispravi da bi Dušan mogao dobro da osmotri koliko je on porastao od prošle godine.
U povratku se Sergej borio sa drvetom koje je bilo dva puta veće od njega. Vukao ga je za sobom i odbijao svaki očev pokušaj pomoći. Pokazaće im svima da je on sada čovjek, a ne dječak.
Tek što stigoše do vikendice, iz nje izađoše Jovana i Đorđe. Zasuše ih pšenicom i pozdraviše svoje domaćine. Okitiše Badnjak i položiše ga uz ulaz od kuće. Zatim se okupiše oko kamina i uz topli čaj i žito proslaviše Badnje jutro. Nakon toga, od nespavanja iscrpljeni Milovan i od vuče izmoreni Sergej legoše da spavaju…
***
Podne je prošlo kada je Jovana ušla da probudi supruga.
– Ne misliš valjda da prespavaš današnji dan? Hajde, ručak je gotov! Rekao si da moraš da posjetiš i strika Dušana, zato ustaj, ljenčugo moja.
Milovan bunovan ustade, nakratko se osvježi, te se za nekoliko minuta nađe za trpezom sa ženom i sinovima.
– Tata, vidio sam dedu prije!
– Đorđe, kako to misliš, vidio si dedu? Kog dedu? Misliš na strika Dušana?
– Ne! Već dedu Nenada! Virio sam kroz prozor i posmatrao naš Badnjak kada sam primijetio dedu kako stoji kraj njega i miluje ga. Pokucao sam na prozor i rekao mu da me sačeka, ali dok sam otišao do vrata njega nije bilo tu. Zašto je pobjegao? I zašto si me lagao kada si mi rekao da se deda pridružio babi i da su sada zajedno na nebu?
Stajao je skamenjen i posmatrao sina, a potom Jovanu.
– Otkud se ti sjećaš kako deda Nenad izgleda? Bio si još mali kada je umro.
– E, bio je isti kao na slici koju držiš kući, na svom stolu. Vjeruj mi tata, ne lažem te! Bio je to deda Nenad!
Milovan je zamišljeno ćutao i gledao u tanjir pred sobom. Onaj nemir koji ga je cijele noći progonio opet se javio. Neko sjećanje iz djetinjstva kao da je pokušavalo da prodre na površinu, i taman kada pomisli da je tu, ono opet nestane u vrtlogu uspomena.
Sergej je riješio da se umiješa i prekine tajac koji je nastao za stolom.
– Mora da si vidio strika Dušana! On liči na našeg dedu, ipak su bili braća. Je li tako tata?
Umjesto oca, odgovorila mu je majka koja je poznavala ovo stanje transa svog supruga. Mislima je bio negdje daleko od trpeze…
– Završavajte ručak momci, pa trk vani da pravite Sneška dok nije došlo vrijeme da se krati Badnjak.
– Ali, ja moram sa tatom kod strika Dušana! Pozvao je i mene na jednu ljutu!
– Daću ti ja jednu ljutu po nosu! Marš bre vani na snijeg!
Pokunjeni dječak ode od stola praćen mlađim bratom. Dok je Jovana sređivala sto, Milovan je i dalje sjedio zamišljen i gledao nekud u prazno…
***
Zamolio je strica Dušana da ostanu sami. Ispričao mu je za sinoćnji događaj i za Đoletov susret sa nekim ko liči na djeda Nenada, a zatim mu je rekao da ima sjećanje na jedan Božić, prije tridesetak godina, dok je bio jedva nešto stariji od Sergeja. Tada je njegov otac za Badnji dan dobio čestitku koja ga je rasplakala. Dugo mu je trebalo da se sjeti toga, ali sada je napokon sve isplivalo iz zaborava.
Otac je stajao kraj prozora i na dnevnoj svjetlosti posmatrao čestitku. Skoro čitav dan je proveo u toj pozi. Milovao ju je kao da je osoba i tiho plakao. Milovan je pitao majku šta je ocu, zbog čega je tužan? Rekla mu je da tata plače od sreće. Dalji razgovor na tu temu bio je zabranjen. Znao je samo da je otac razglednicu te zime uvijek držao u džepu svog džempera.
Nakon toga, više je nikada nije vidio, niti se nešto tako ponovilo narednih godina. Osjećao je da je ta čestitka, na čudan način, u tijesnoj vezi sa ovim što im se sada događa…
Dušan je gledao Milovana zamišljen i kao da je oklijevao sa odgovorom.
– Vidiš, ne znam kako da otpočnem… Nadao sam se da ću ovu priču ponijeti u grob, baš kao što su je i tvoji roditelji ponijeli. Tvoj otac, Nenad, nije bio jedino dijete svojih roditelja. Njegov otac, a moj stric, Milovan, po kome si ti dobio ime, stradao je u Drugom svjetskom ratu. Nije poginuo od Švabe, nego od ruke svog komšije. Znaš dobro da su se tada, osim sa fašistima, naši mlatili i između sebe. E, tako i tvoj djed izgubi glavu. U tom trenutku, Nenad je imao svega tri godine, a tvoja baka ostade udovica sa stomakom do zuba. U crnini je bila kada je rodila svog drugog sina, kome nadjenu ime Predrag. Kako se rat završio, sve te komšijske razmirice i ludo bačeni životi bjehu zaboravljeni i niko nije odgovarao za smrt tvog oca, mada su svi dobro znali da je krvnik bio jedan od prvih komšija. Tvoja baba, pokoj joj duši, uspjela je da podigne oba sina tako da se ne vidi da im nedostaje muška ruka u vaspitanju. Odbila je ponudu mog oca da joj pronađu novog muža i ostala vjerna Milovanu do same smrti. Nenad i Predrag, pak, bjehu dvije suprotnosti. Dok je tvoj otac oduvijek bio plahe naravi i lak da plane, Predrag bješe mio i staložen. Znam da ti Nenada ne pamtiš takvog, ali takav je bio sve do događaja koji će im promijeniti živote…
Starac tu zastade, uzdahnu, i kao da zajeca prije nego što nastavi svoje pripovijedanje. Milovan je gledao u njega pažljivo, dok su mu usne bile skoro potpuno suve u iščekivanju onoga što slijedi.
– Tog ljeta, prije više od četrdeset godina, tek što Nenad bješe doveo tvoju majku u kuću, koju sada nazivaš vikendicom, kada se desi seoski vašar. Na vašaru je tvoj otac čašćavao sve redom. Baš tog jutra saznao je da će ubrzo postati otac, tvoja majka bila je trudna sa tobom… Sa njime je, kao i uvijek, bio Predrag. Kako je dan odmicao, svi su bili sve više pod uticajem alkohola. Poveo se razgovor o tome kako Nenad i Predrag ne bi smjeli da dopuste da krvnik njihove kuće bude živ kada se rodi prvo Nenadovo dijete. „Krv Milovana Nedeljkovića vapi za osvetom“, tako su im govorili. Sujeta tvog oca i nezgodna narav gorjeli su u njemu kao živa vatra. Pekle su ga te riječi. Nakon pijančenja, pošao je kući po pištolj i otišao da se obračuna sa krvnikom. Tvoja majka je kasno shvatila njegov naum i poslala je Predraga za njim. Dok je on došao, sve je bilo gotovo… Nenad je osvetio svog oca! Predrag ga je našao kako kleči na koljenima sav okupan krvlju pokojnika i sa glavom u rukama rida. Zagrlio je starijeg brata i rekao mu da ne brine ništa, već da se opere i ide kući. Sjeo je i napisao priznanje da je on ubio dušmanina svoje porodice, ostavio ga kao pismo kraj stradalog, a potom napustio ovaj kraj sa naumom da se više nikada ne vrati. Nakon tog postupka tvog strica, nije se moglo dalje. Nenad je znao da će za manje od devet mjeseci morati da se stara o svom djetetu i nije želio da ono raste kao on i Predrag, bez oca. Prije tvog rođenja odselili ste se iz ovog kraja i samo ste za praznike navraćali. Ja sam sve ovo saznao godinu dana prije Nenadove smrti, kada se otvorio i sve mi to povjerio. Eto, sinko… Mislim da sada slutiš ko je taj stranac. Čestitku koju pominješ Nenad je dobio od Predraga iz daleke Australije i to mu je bio prvi znak od brata da je živ, poslije više od decenije provedene u izgnanstvu.
Ophrvan teretom priče, Milovan je dugo ćutao. Toliko toga je upravo saznao. Trebalo mu je vremena da njegov mozak sve to primi. Kao da se ovom pričom čitav njegov život složio. Sve te nedostajuće kockice, svi postupci njegovog oca, privrženost porodici i insistiranje da se praznici provode baš ovdje…
Ubrzo je napustio kuću strica Dušana i vratio se porodici. Noć se primicala i zajedno sa sinovima u tišini je sjekao Badnjak.
Dok su sjedjeli za večernjom trpezom, primijetio je odraz na prozoru i obratio se Đorđu:
– Sine, izađi vani i pozovi deda Predraga da uđe.
Svi su ga gledali zbunjeno. Znao je da imaju milion pitanja za njega.
– Poslušaj me! Reci: „Tata Vas poziva“, i potom ostavi upaljeno vanjsko svjetlo i otvorena vrata.
Dječak je skočio sa stolice i oteturao do ulaznih vrata. Uradio je kako mu je otac rekao, ali pred vratima nije bilo nikoga. Ipak je vrata ostavio otvorena za sobom. Nakon nekog vremena, dok je snijeg padao po ulazu kuće Nedeljković, pojavi se na vratima jedna mršava prilika. Nalikovao je jako na svog pokojnog brata. Pogled mu je bio pun suza. Milovan mu priđe i rukovaše se, a potom i zagrliše. Zapanjena Jovana i dječaci su gledali u stranca pred sobom koji je izgledao tako poznato, a opet sasvim drugačije.
– Dragi moji, upoznajte mog strica, Predraga! On je došao da provede Božić sa nama. Izvoli striko, sjedi, imamo toliko toga da nadoknadimo.
Starac kao da je lebdio od sreće. Upijao je lica za stolom. Poslije toliko vremena, opet je bio sa nekim ko je njegova krv. Mislio je da je zaboravio da se smije, ali nije bilo tako, jer se non-stop osmijehivao gledajući prvo Sergeja, potom Đorđa. Zbog njih je znao da njegova žrtva nije bila uzaludna. Večera za Badnje veče je napokon mogla da otpočne, jer je porodica Nedeljković opet bila na okupu…
Narednog jutra zajedno su bili na božićnoj liturgiji, dok je dan protekao u Predragovim pričama. Pripovijedao je dječacima o svojim avanturama u Australiji i ostalim djelovima svijeta koje je posjetio tokom života, a oni su opčinjeni slušali.
Milovan je posmatrao strica, čovjeka kome je toliko toga dugovao. Riješio je da odmah nakon praznika u policiji pokrene postupak za njegovu pravnu rehabilitaciju.
