Radovan Bošković, ministar vanjskih poslova, znao je da još nešto treba da završi prije kraja radnog vremena, ali to „nešto“ mu je uporno izmicalo. Već su tri dana kako ne zna gdje mu je glava. Razlog toj pogubljenosti bila je najavljena dvodnevna posjeta predsjednika Amerike, Baraka Obame, Crnoj Gori. Zato su, po naredbi premijera, svi državni resursi i aparati bili stavljeni na raspolaganje ministru Boškoviću.
Radovan je bio čovjek starog kova, vaspitan tako da se uzda samo u sebe, i zato se toliko bavio planiranjem ove istorijske posjete. Od satnice do ljudi koji su zaduženi za obezbjeđenje, sve je već bilo određeno. Nedostajao je još samo jedan detalj, ali nikako nije mogao da ga se sjeti. Taman kada je počeo da gubi živce zbog toga, pažnju mu je privukao zvuk grmljavine i onda se dosjetio. Udario se šakom po čelu i kao sumanut se prodrao:
– Sunce! Moram da naručim tri sunčana dana! – a onda je pozvao sekretara – Jovane, Jovane! Dolazi ovamo, trebaš mi hitno!
Samo nekoliko trenutaka kasnije, mladi i okretni sekretar se pojavio na vratima ministrovog kabineta.
– Zvali ste?
– Nabavi mi brzo broj telefona, e-mail ili šta već koriste za komuniciranje sa onim prokletim gospodinom Oblakom. Umalo da zaboravim da ga pozovem. Joooj, kakva bi to katastrofa bila da se nisam sjetio. Vidiš da ova prokleta kiša ne namjerava da stane, a preksjutra je veliki dan.
– Sad ću pozvati kabinet premijera da se raspitam. Eto me za najviše pet minuta.
Jovan je napustio prostoriju tako brzo da Radovan nije ni stigao da ga pohvali. Ministar ostade da sjedi sam u kabinetu razmišljajući o tome koliko sada svi zavise od ćudi i volje ludaka kojem su bezbjednosne agencije nadjenule ime gospodin Oblak, a do prije pola godine niko nije ni slutio da je kontrola vremenskih prilika uopšte i moguća…
***
U martu je na adrese svih zemalja bivše Jugoslavije stigla e-mail poruka iste sadržine. Naime, klimatolog Dušan Kojić tvrdio je da je otkrio tajnu kontrolisanja vremenskih prilika i najprije ju je ponudio državama u okruženju. Za svoje usluge tražio je milionski iznos u evrima, uz napomenu da je to mala cijena za ono šta se može dobiti korišćenjem ovakvog znanja.
Na dobijenu ponudu sve vlade reagovale su skeptično. Niko nije čak ni otvorio opširni rad koji je Dušan Kojić priložio uz poruku. Baš u tom prilogu on je nadugačko objasnio svoju teoriju o postojanju praoblaka…
Praoblacima je nazivao prve oblake koji su se u atmosferi formirali neposredno nakon nastanka Zemlje i koji se od tada nisu mijenjali. Prema njegovoj teoriji, pomoću njih bilo je moguće kontrolisati kretanje ostalih oblaka i atmosferske padavine.
Prvi ljudi koji su ovladali tajnom kontrolisanja praoblaka, a da za to postoje i pisani dokazi, bili su Mojsije i ostali biblijski proroci koji su došli poslije njega, kasnije i indijanski vračevi koji su koristili svoju sposobnost u obredu prizivanja kiše.
Dušan je u radu opisao kako je tragom tih saznanja putovao od Egipta, gdje je rođen i porastao Mojsije, pa sve do planina u Sjevernoj Americi u kojima su živjela indijanska plemena, i kako je na tim putovanjima otkrio tajnu koju sada želi da podijeli sa svijetom.
Pošto je ponuda podjednako odbačena u javnosti i naučnim krugovima, poznati naučnik je naglo izgubio svoj ugled i povukao se iz javnog života pun gnijeva prema svima.
Nepuna tri mjeseca kasnije, strašne poplave zadesile su zemlje koje su dobile ponudu Dušana Kojića i svi su se odmah sjetili kako su se ljudski i materijalni gubici mogli izbjeći, samo da su makar saslušali šta je klimatolog imao da kaže…
Nikome nije bilo jasno zašto je Dušan riješio da se baš tako surovo osveti, ali su znali da se više ne smije ni trena čekati. Delegacija sastavljena od uglednih političara iz svih zemalja bivše Jugoslavije poslala je molbu klimatologu, tražeći hitan susret.
Do susreta je ubrzo i došlo. Na taj, kao i na sve kasnije sastanke, Dušan Kojić dolazio je u tamnosivom odijelu i sa zatamnjenim naočarima. Klimatolog se kleo da nije želio da se takva nesreća dogodi svima u okruženju, već da je jednostavno pokušao da demonstrira moć „nevjernim Tomama“ među svojim kolegama, ali da mu se oblak oteo kontroli i doveo do haosa.
Na prijetnje političara da bi lako mogao da završi u zatvoru ako se tako nešto ponovi i da su ekonomski gubici ogromni, te da ih neko mora nadoknaditi, Dušan je obećao da će u narednom periodu učiniti sve da pomoću svog praoblaka ispravi štetu. Političari su brzo shvatili da u rukama imaju neviđenu priliku da ojačaju svoje zemlje, jer ovako nešto nemaju čak ni sile kao što su Amerika i Rusija.
Zato je napravljen dogovor da se u javnost puste razne teorije zavjere i optuže strani eksperimenti na prostorima Balkana. Tako je HAARP sistem postao glavni osumnjičeni, dok za Dušana Kojića niko, van malog odabranog kruga ljudi, nije znao.
Dobio je pisane garancije da ga niko neće goniti niti teretiti za pričinjenu štetu. Zauzvrat se obavezao da će svakoj od zemalja omogućiti trideset besplatnih dana sa vremenskim prilikama po izboru. Nakon tog perioda, za svaki naručeni dan biće plaćen po prvobitno traženoj cijeni uz obavezu da svoju tajnu nikome ne proda i da garantuje da je neće koristiti protiv zemalja sa kojima je potpisao sporazum.
Nakon potpisanog sporazuma sa Dušanom Kojićem, život se brzo vratio u normalu. Ponovo je bilo mnogo kišnih dana za koje se Dušan kleo da ih nije izazvao. Sa druge strane, vlasti država koje su sklopile sporazum vjerovale su da to radi namjerno, kako bi ih primorao da što prije potroše svoje „besplatne dane po narudžbi“. Ono što političari nisu ni slutili je da klimatolog ne kontroliše u potpunosti svoj oblak…
***
Za neke krajeve se kaže „Bogu iza nogu“, ili „Tu je i đavo rekao zbogom“. E, kada se u takvom kraju pojavi čovjek koji da bogatstvo kako bi otkupio jedan čitav planinski vrh, onda se u svima koji za to čuju probudi interesovanje.
Tako nešto dogodilo se u Crnoj Gori, desetog juna ove godine. Lokalnim mještanima nepoznat čovjek, u sivom odijelu i zatamnjenim naočarima došao je sa torbom punom novčanica i otkupio jednu čitavu planinu koja se nalazila u centralnom dijelu zemlje. Koliku je ko od mještana zaustio cijenu, stranac je momentalno prihvatao i plaćao. Imao je samo jedan uslov – da se svi što prije isele.
Mjesec dana kasnije, da je još neko ostao tu da živi, vidio bi kako planinski vrh posjećuju neki čudno obučeni ljudi koje svakog jutra dovodi, a noću odvodi, veliki vojni helikopter. Sve kuće koje su ranije postojale bile su porušene, a materijal od njih iskorišćen je da se napravi jedno ogromno zdanje na samom vrhu planine.
Nakon što je završena i ta neobična višespratnica, sa otvorom veličine košarkaškog terena u središtu, radnici su prestali da dolaze. Jedini stanovnik ovog modernog dvorca bio je čovjek koji je sve to i isfinansirao. Odlazio je i dolazio manjim helikopterom kojim je sam upravljao.
Otkako se doselio, kiše su postale učestalije, ali to su sada mogli primijetiti samo putari zaduženi za održavanje magistralnog puta koji je vodio ka planini, jer je sve ostalo bilo pusto…
***
– Gospodine ministre, izvolite broj!
– Moj Jovane, šteta što nisi neke veće škole završio. Sposobniji si nego polovina mojih kolega u Vladi. Hvala ti puno! Sad ću da okrenem onog baksuza.
Mladić se osmjehnu, jedva primjetno nakloni u znak zahvalnosti zbog komplimenta i ostavi ministra samog. Ovaj uze slušalicu i pozva broj koji mu je sekretar donio. Čuo je zvonjavu, ali se niko nije javljao. Zvonilo je sve dok se veza nije prekinula. Opet je pokušao… Bio je spreman da spusti slušalicu, kada se konačno neko javio. Ministar začu izmoreni muški glas sa druge strane.
– Izvolite?!
– Je li to gospodin Oblak?
– Ah, opet taj glupi nadimak! Znate, ja imam ime i prezime! Razumijem da tako postupate po instrukcijama koje ste dobili i da sigurnosni protokol nalaže da me oslovljavate tako, ali biste mogli makar da skrenete pažnju Vašim šefovima da se to promijeni – nakratko je zavladala tišina, a onda je ministrov sagovornik nastavio. – Znam da niste krivi i izvinjavam se ako sam bio grub. Nisam bio ljubazan i zato, molim Vas, predstavite se i recite šta Vam treba?
Ministar je nekako uspio da proguta svoj bijes zbog ponašanja klimatologa. Dok se spremao da se predstavi i iznese svoj zahtjev, kroz glavu mu je prošlo: „Eh, da se ja pitam, kako bi ti negdje visio ili tucao kamenje na nekom ostrvu dok se ne naučiš finim manirima. Ucjenjivaču odvratni! Fuj!“
– Radovan Bošković, ministar vanjskih poslova države Crne Gore, na vezi. Za promjenu svog tajnog imena morate se obratiti samom vrhu. Što se mene tiče, ja bih radije da ne moram uopšte da Vas zovem. Imam jedan vremenski zahtjev za Vas koji mora biti ispunjen. Za dva dana nam u posjetu dolazi Barak Obama i zato želimo da nam omogućite tri vedra i suva dana. Ne smije biti greške! Podsjetiću Vas da nam je turistička sezona maltene propala zbog kiša koje smo imali u junu i julu, a, bogami, i dobar dio avgusta mjeseca. Ako Vam je pri ruci olovka ili telefon, memorišite: „Sunčano nad Crnom Gorom od dvanaestog do četrnaestog septembra“. Jesmo li se dogovorili?
– Potpuno suvo da bude?
– Pa dobro, čovječe, jesi li ti lud? Zovem te da naručim pola dana lijepo vrijeme, a drugu polovinu katastrofalno?! Dokle, bre, više da se sprdaš sa nama i još da ti plaćamo? Da vrag odnese i tebe i taj tvoj strašni talenat, a i onog ko te pustio da se doseliš kod nas!
– Oprostite, nisam tako mislio. Imam ovih dana nekih problema sa oblakom, ali biće to sve kako treba. Garantujem Vam! Možete biti mirni, gospodine ministre.
– Za tvoje dobro se nadam da je tako, inače možeš da pojašeš svoj oblak i da se tornjaš odavde. Imaš moju riječ da, ako jedna prokleta kap sa neba padne u ta tri dana dok je predsjednik Obama ovdje, bićeš istjeran iz zemlje prije mraka. Jasno?
– Jasno! Sada Vas pozdravljam jer oblak postaje nestrpljiv, a on je čudne naravi i ne voli da čeka. Pozdrav i najbolje želje!
– I Vama sve najbolje, gospodine Oblak!
Daleko od toga da je ministar bio smiren nakon ovog razgovora. On je od samog početka bio veliki protivnik ideje da se Dušanu Kojiću i njegovom praoblaku dozvoli privremeni boravak u Crnoj Gori i kako je vrijeme odmicalo, sve je više vjerovao kako je bio u pravu. Pogledao je u ikonu porodične slave koja je visila na zidu i pomolio se svetom Nikoli da se on pobrine za vrijeme, ako budala od klimatologa zakaže.
Neka zla slutnja lelujala mu je u glavi i nije je se nikako mogao osloboditi…
***
Učini da tri dana bude suvo! Daj nam malo kiše! Mjesec je kolektivnih odmora, daj sunca da ljudi pocrne… i tako u nedogled. Trista ljudi, trista ćudi. Milion želja, a ja i oblak se još upoznajemo.
Dobro je da makar ne znaju za moju glavnu muku. Šta bi se desilo da neko od njih sazna da ja mogu praoblak samo da prizovem, a ne i da ga pošaljem od sebe? Gdje god da idem, on me u stopu prati…
Sjećam se kad sam našao magične rune u planinama iznad jezera Ontario. Od trenutka kada sam dao da se istetoviraju na moje tijelo, oblak se obreo iznad mene. Dok sam se vraćao nazad za Evropu, umalo mi avion nije oboren zbog oluje u koju smo zapali jer ova avetinja od mog oblaka privlači sve ostale oblake kad kraj njih prođe.
Prosto više ne pamtim kako izgleda kada ti je iznad glave vedro. Onomad kad sam predložio da izgradim kuću za oblak i mene, svi su me političari odreda napali da se ponašam bahato i bezobrazno. Mislili su da pravim dvorac da se baškarim po njemu. Tek kada sam im dokazao da moj praoblak samo ako miruje na nekom mjestu postane nevidljiv za ostale oblake, oni su pristali.
Najviše me boli što sam ja zbog toga postao zatočenik. Moram da smislim šta da radim za Obamin dolazak. Onaj ministar mi nije djelovao uračunljivo. Ništa, vrijeme je da ja i ti, oblače, pođemo na jedan kraći put. Potražiću kasnije na internetu koji kraj posljednjih mjeseci pogađa suša pa idemo tamo. Možda se tako neko i obraduje našem prisustvu.
Šta je? Opet ćutiš i mrštiš se. Znam, znam… Nije ni tebi lako! Dovukao sam te ovamo, preko okeana, ali šta ću… Vjeruj mi, da sam znao da te se neću moći otarasiti, ne bih ni pokušavao! Ovako smo osuđeni jedan na drugog. Ti si makar štošta vidio i nadživjećeš me, a ja više nikada sunce osjetiti neću, a ne šta drugo…
***
Jedanaesti septembar 2014. godine, aerodrom u Podgorici
Sa razglasa se čuje ženski glas koji posljednji put poziva putnike da se spreme za ukrcavanje na let za Kairo. Među mnoštvom tamnoputih ljudi u koloni koja čeka da ovjeri svoje karte je i jedan natmureni čovjek u tamnosivom odijelu sa zatamnjenim naočarima. Nakon što radnica na šalteru udari pečat na njegovu kartu, obrati mu se sa ljubaznim osmjehom.
– Izvolite, gospodine. Srećan put i nadam se da će Vas na putu za Egipat pratiti sunce, a ne ova dosadna kiša što pada od ranog jutra!
Neobični čovjek je na ove riječi pogleda snuždeno i jedva čujno izgovori.
– Mislim da se slobodno možete kladiti na kišu…
Desetak kilometara dalje, u kabinetu ministra vanjskih poslova, Radovan Bošković nervozno posmatra kišu koja se u mlazevima sliva niz prozor, i onako, više za sebe nego za okolinu, poručuje.
– Dobro ćeš me zapamtiti, gospodine Oblače!
Sat vremena kasnije, kiša naglo, kao što je i počela, prestaje da pada, a sunce vraća mir na strogo ministrovo lice.
***
Sat vremena kasnije, u avionu na letu Podgorica–Kairo
– Prvi put idete u Egipat?
– Da.
– Baš imate sreće. Septembar dođe nekako najbolje vrijeme za posjetu Egiptu. Ne bude previše vruće, a nema ni pješčanih oluja koje znaju sve da pokvare. Obavezno pođite u obilazak Doline kraljeva! To je nezaboravno iskustvo!
– Ne brinem ja za sunce i vrućine, toga sigurno neće biti…
– Ha, vidi se da Vas je iscrpjelo ovogodišnje kišno ljeto u Crnoj Gori. Vjerujte, kiša je u ovo doba godine toliko rijetka u Egiptu, da bi to maltene bilo kao da u julu kod nas padne snijeg.
Baš u tom trenutku, grmljavina je prekinula razgovor jedne od stjuardesa sa gospodinom u tamnosivom odijelu. Sa razglasa se začuo pilotov glas.
– Pošto smo upravo ušli u oluju, moguće su blage turbulencije. Molimo vas da ostanete na svojim mjestima i vežete sigurnosne pojaseve.
Sa usana gospodina u sivom odijelu oteo se težak uzdah. Gledao je stjuardesu kako odlazi ka pilotskoj kabini. Pitao se da li će ikada opet moći mirno da putuje…
