Milovan je bio jedini forenzički psihijatar u Crnoj Gori. Nakon završene specijalizacije psihijatrije riješio je da ode korak dalje, i tako je postao glavni konsultant MUP-a u svakom od složenijih slučajeva. Vremenom je naučio kako da ženu i dvoje djece drži podalje od posla. Kao da bi, vraćajući se kući, skidao kožu forenzičara i oblačio kožu brižnog supruga i oca.
Jednog jutra ga je u džogiranju prekinuo službeni telefon. Svakoga dana trčao je i do deset kilometara, s namjerom da ostane u fizičkoj spremi potrebnoj da podnese sve mentalne izazove pred kojima se na poslu nalazio. Mada je već duboko zagazio u petu deceniju, imao je tijelo koje je izgledalo makar deset godina mlađe. Telefon je nastavio uporno da zvoni sve dok se nije javio. Bio je to glavni inspektor. Molio ga je da što prije dođe do Sunčanog bulevara. Desilo se ubistvo i njegovo prisustvo na mjestu uviđaja bilo je neophodno.
Pošto se pomenuti bulevar nalazio na svega kilometar odatle, Milovan je odlučio da se ne vraća kući, već da direktno produži tamo laganim trkom. Nije očekivao da će se na uviđaju puno zadržati. Njegove posjete mjestu zločina bile su neophodne kako bi stekao precizniju mentalnu sliku počinioca. Mada je većinu toga mogao da sazna sa fotografija, ipak je bolji uvid imao ovako, neposredno.
Približavajući se odredištu primijetio je veći broj policajaca, a ubrzo i traku koja je oivičavala prostor oko ulaska u jednu od zgrada na obodu bulevara, kao i hrpu radoznalih prolaznika koji su se zaustavili i pokušavali da saznaju zbog čega je policija tu.
– Dobro jutro, kolega! Vidim da je nova radna uniforma u modi? Trenerka i patike. Fino, fino.
– Dobro jutro, inspektore Jankoviću! Uniforma u skladu one „U svakom trenu spreman za akciju“. Možete li me upoznati sa slučajem?
– Naravno. Mladić star dvadeset i osam godina pronađen je mrtav prije tačno sat vremena. Ustrijeljen je u grudi iz neposredne blizine. Našli smo samo jednu ulaznu i njoj odgovarajuću izlaznu ranu. Ima tragove baruta i opekotine na grudnom košu oko prstena ulazne rane, tako da je oružje kojim je usmrćen vjerovatno bilo prislonjeno direktno na njega. Tragovi baruta pronađeni su i na desnoj šaci. Čaure i oružje nismo pronašli. Mrtvozornik, po preliminarnoj procjeni, tvrdi da je smrt nastala momentalno, to jest da je metak prošao kroz srce stradalog i da se to dogodilo jutros između četiri i trideset i pet i trideset. Više ćemo znati nakon obdukcije. Za sada nema očevidaca, niti pak onih koji su čuli pucanj, tako da postoji mogućnost da je korišten prigušivač ili svi u kraju snom mrtvijem spavaju, kako reče vladika Rade.
– Uh, ovo je bilo zaista detaljno. Dozvolite da pogledam mjesto gdje se ubistvo dogodilo. Ko je pronašao tijelo?
– Komunalci kada su jutros prali ulice.
– Da li je žrtva stanovala u ovoj zgradi?
– Ne, već na drugom kraju grada. U džepu pantalona imao je samo vozačku dozvolu. Saznali smo da je po profesiji advokat. Oženjen, ima dijete. Supruga je mislila da je otišao na seminar. Kontaktirali smo njegovu kancelariju, i oni tvrde kako je trebao da bude na seminaru.
Milovan je stajao iznad tijela koje se nalazilo na samom ulasku u jednu od zgrada. Nastradali je bio u odijelu na kom nije bilo znakova borbe osim rupe u predjelu srca i tragova krvi. Na licu kao da mu je ostao zaleđeni osmijeh dok se na pločniku ispod tijela vidjela sasušena krv. „Pet litara krvi, eto u toliko stane ljudski život, mnoštvo sjećanja i emocija. Pregršt radosti i tuge. Sve to u bidon crvene tečnosti.“, tako je razmišljao dok je posmatrao kraj u kojem se desilo ubistvo.
– Da li ove ulične svetiljke rade noću?
– Naravno.
– Onda obavezno pritisnite stanovnike iz zgrada preko puta. Neko je morao nešto vidjeti. Možda postoji razlog da budu uplašeni ili nekog prikrivaju. Što se tiče počinioca, morao je biti neko ko poznaje žrtvu, jer ne vidim kako bi ga pustio da mu priđe ovako blizu bez borbe. Posjetite suprugu i njegovu kancelariju. Provjerite je li neko od njemu bliskih ljudi imao motiva da mu naudi i provjerite alibije za sve sumnjive. Zapise o tome, izvještaj balističara i nalaz autopsije mi dostavite zajedno.
– Važi, doktore za glavu.
– Bez tih pošalica, Jankoviću. Sada odoh da dovršim trening, pa se vidimo kada kompletirate papirologiju.
***
Pet dana kasnije
Nakon što je već treći put prelistao bilješke, Milovan uze slušalicu i pozva inspektora Jankovića.
– Mislim da znam šta se dogodilo, mada još uvijek nisam siguran ko je počinilac. Možeš li mi organizovati da danas u šesnaest sati u sali za sastanke budu supruga pokojnika, dvojica kolega i ljubavnica?
– Sve za Vas, svjetlosti.
– Te izlizane fore su samo tebi smiješne. Javi kada stignu.
– OK šefe, ne se ljutiš.
***
16:03, istog dana, Sala za sastanke
U prostoriju ulazi supruga nastradalog, sva u crnom, u pratnji Maksima koji je drži pod ruku i kao da strijeli pogledom Milovana što se drznuo da sazivanjem ovog sastanka naruši udovičin mir. Maksim je markantan gospodin od trideset i sedam godina. Na sebi ima sivo odijelo i odaje utisak tipičnog kancelarijskog službenika.
Za njima pristiže Slavko, takođe u sivom odijelu. Mršav je i to čini da izgleda puno starije od svojih stvarnih godina – četrdeset mu je.
Na kraju dolazi i bivša sekretarica i ljubavnica stradalog, Dijana. Na glavi ima crne sunčane naočare koje i ne pokušava da makne. Vjerovatno želi da prikrije oči podbule od plača. U crnoj je majici na bretele i teksas farmericama. Ne odaje utisak atraktivnosti, ali se vidi da se radi o lijepoj ženi. Udovica prati svaki njen korak… Dobro zna ko je ona.
Milovan ustade, glasno se nakašlja kako bi skrenuo pažnju na sebe i poče izlaganje:
– Poštovani, okupio sam vas danas ovdje kako bi zajedno uspjeli da dođemo do istine o tome kako je život izgubio Strahinja Rašić. Prvo što mi je upalo u oči je da je pokojnik od ličnih stvari, u trenutku smrti, kod sebe imao samo vozačku dozvolu. Je li bio orobljen? Teško da bi dopustio strancu da mu prisloni na grudi cijev pištolja, a da ne pokuša da se odbrani ili makar bukom skrene pažnju okoline. Još kada se uzme u obzir da je do prije nekoliko godina bio aktivni sportista… Slobodno možemo odbaciti tu mogućnost.
Forenzički psihijatar je šetao salom i, ne prekidajući svoj govor, pratio lica prisutnih.
– Idemo dalje… Na desnoj šaci pronađeni su tragovi baruta. Detaljnom analizom utvrđeno je da je Strahinja te noći pucao iz oružja.
Posmatrao je zbunjene poglede uprte u njega.
– Ono što znamo je da je nakon primljenog poziva, u tri sata i trideset pet minuta poslije ponoći, užurbano napustio stan gospođice Dijane i u narednih sat vremena uspio da se odveze do drugog kraja grada, u međuvremenu puca iz oružja, i bude ubijen između petnaest minuta do pet i pet sati. Sve to na obodu prometnog bulevara. Niko ništa čuo – niko ništa vidio, barem po izjavama stanara u tom kraju. Ima li ko šta da doda prije nego iznesem svoju tezu?
– Kučko jedna! Zbog tebe je moje dijete ostalo bez oca.
Dijana zarida i spusti pogled, nije ni pokušala da se odbrani. Maksim uze udovičinu šaku u svoju nastojeći da je umiri. Milovan riješi da nastavi:
– Šta je to što jednog čovjeka može pokrenuti da bez razmišljanja u pola noći iskoči iz postelje i ode ne otkrivši nikome kojim povodom izlazi? Jedini pravi razlog mogla je biti porodica. Dozvolićete da iznesem svoje mišljenje. Pozvao ga je neko ko ga je odlično poznavao i zaprijetio mu kako zna da njegova afera još uvijek traje i da će, u slučaju nepristanka na sastanak, sve biti objelodanjeno. Strahinja bez premišljanja pristaje na susret, sve sa ciljem da sačuva brak koji je već jednom bio na staklenim nogama. Čovjeku na njegovoj poziciji takav skandal uništio bi karijeru u zamahu. Usudio bih se čak tvrditi kako iza tog poziva stoji neko od njegovih najbliskijih saradnika.
Maksim i Slavko se pogledaše.
– Pitaću vas nešto. Da li je neko od vas čuo za Rulet srca?
Svi su ćutali, čekajući pojašnjenje.
– O tome ću nešto kasnije. Mislim da se Strahinja našao sa tajanstvenim sagovornikom i pokušao na sve načine da ga odgovori od razotkrivanja afere, ali u tome nije uspio. Umjesto toga, pružena mu je šansa koju je prihvatio, mada je znao da se kocka u sopstveni život. Ucjenjivač mu je pružio revolver sa prigušivačem i Rulet srca je otpočeo… Pokojnik je preuzeo rizik i izgubio u najvažnijoj partiji života. Stavio je metak u burence, zavrtio ga i prislonio pištolj na grudni koš, a potom povukao oroz.
Udario je naglo šakom o sto tako da su se svi prenuli.
– Dugo sam razmišljao gdje bi oružje moglo biti. Ubijeđen sam da se ucjenjivač vratio narednog dana, pošto smo završili sa pretresom vozila stradalog, i u njemu sakrio sve kompromitujuće dokaze čekajući da se gužva slegne. Upravo sam poslao policajce da ponovo detaljno pregledaju vozilo. Ne sumnjam da će se vratiti kako sa oružjem, tako i sa telefonom stradalog. Možda čak pronađu i eventualni dokaz preljube kojim je ucjenjivač izmamio Strahinju na sastanak. Gospodo, neko od vas će već, koliko sjutra, biti lišen slobode. Priznanje u pravom trenutku dalo bi počiniocu bolje šanse na sudu.
Milovan je prodorno posmatrao Maksima koji nije ispuštao udovičinu ruku.
– Moram priznati da ste mi od početka bili glavni osumnjičeni. Imali ste priliku i motiv, a i mogli ste lako da nabavite dokaz o Strahinjinoj aferi sa Vašom sekretaricom. Međutim, danas kada sam vidio kakav odnos imate sa gospođom Rašić, shvatio sam da Vam ovako nešto uopšte ne ide u prilog.
Maksim kao oparen ispusti šaku gospođe Rašić.
– Sram Vas bilo! Napadate ugled nesrećne žene!
– Ne, ne! Napadam Vas! Bilo Vam je krivo što je Vaša sekretarica radije odabrala Strahinju nego Vas. Zaboljela Vas je sujeta?
– Dosta! Ne dozvoljavam da tako razgovarate sa mnom!
– U pravu ste, oprostite. Vidite, baš ovakva reakcija govori u prilog tome da to nikako niste mogli biti Vi. Ovo je uradio neko ko nije tako impulsivan, neko temeljan i smiren. Osoba prisutna u ovoj prostoriji koja se od početka trudi da ostane neprimijećena. Da iz sjenke vuče konce. Recite mi, Slavko, kada ste i gdje prvi put čuli za Rulet srca i zašto ste odlučili da tako uklonite svog kolegu?
Prostoriju ispuni muk. Svi su uprli pogled u Slavka koji je bio zagledan u neku tačku na zidu. Na licu mu se čitala ledena odlučnost.
– Muškarci koji misle kako mogu sve da imaju su najgori soj. Moj pokojni otac bio je slika i prilika Strahinje Rašića. Ambiciozan, gazio je preko kolega i jurio suknje kako slobodnih, tako i udatih žena. Jedan od mnogih muževa kojima je „nabio rogove“ saznao je za preljubu svoje supruge i ubio mog oca na ulasku u zgradu gdje smo živjeli. Ubio ga je kao posljednjeg kera, jednog sasvim običnog martovskog jutra, kada se otac vraćao iz još jedne od svojih avantura. Tada smo živjeli u Bulevaru revolucije, sadašnji Sunčani bulevar, u istoj zgradi gdje sam ja prokletniku Strahinji dao šansu da mu Bog presudi. Tako da ga nisam ja ubio, već Božija ruka. Ne kajem se jer nije zasluživao to što je imao. Za Rulet srca prvi put sam čuo prošle godine prilikom boravka u Rusiji. Tamošnji kapetan, koji je na početku prošlog vijeka obeščastio porodično ime, izvadio je pištolj i na trgu pred ljudima pokušao sebi da presudi hicem u srce. Pištolj je zaglavio, a on je to protumačio voljom Gospoda. Tako sam i ja riješio da skinem teret sa sebe – da Strahinji Bog presudi, a ne ja. Pošto sam u tom kraju rođen i odrastao, znao sam da nikome neće biti sumnjivo ako me sretne jer sam često boravio tu.
Žene su zajecale, Maksim i inspektor Janković gledali su zaprepašteno u Slavka. Jedino je Milovan ostao priseban.
– Gospodin Slavko će morati da ostane kod nas, a vi ostali ste slobodni. Jankoviću, tebi prepuštam staranje o gospodinu.
Inspektor ovaj put nije ni pokušao da napravi neku od svojih bizarnih upadica. Izvadio je lisice i prišao Slavku koji je stajao i nijemo gledao nekud u daljinu.
