– Šef nam je danima pokunjen. Kao da još uvijek nije prebolio onaj događaj sa metkom. Mislim, i ranije je znao da bude zanešen kada radi na nekom slučaju, ali ovo je prevršilo svaku mjeru. Čak sam primijetio da tokom dana više puta iz čista mira pozove kući, što nije ranije radio. Kao da se neki strah uvukao u njega.
– Vidim i ja to, dragi moj Veso. – inspektor Janković teško uzdahnu pa nastavi – Kada bih barem mogao da učinim nešto da to promijenim… Nekad i najpametniji među nama jako lako skliznu u paranoju. Sve se nadam da će, kada ode na ljetovanje, ostaviti taj grč koji ga prati negdje u moru.
Mladi policajac je potvrdno klimnuo glavom, a onda kao da se nečeg prisjetio.
– Mene samo plaši što mi se čini da krije nešto od nas. Imam utisak da nam nije sve rekao i da se desilo nešto što nas dvojica ne znamo.
– E, vidiš, ako je tako, tu nema pomoći! Znaš da je tvrdoglav kao mazga i, ako je procijenio da nešto nije za naše uši, onda su nam džabe sve sile ovog svijeta. Nego, bolje da prekinemo jer mi se čini da mu čujem korake.
Na vrata kancelarije, nedugo zatim, zaista je ušao doktor Nedeljković. Čak se i u njegovoj fizionomiji mogla primijetiti promjena u proteklih mjesec dana. Kao da je naglo ostario. Čelo mu je postalo konstantno naborano, ramena blago spuštena. U pogled su mu se uselili umor i napetost.
– Šta radite vas dvojica? Ništa korisno, pretpostavljam.
– Čekamo kao zapete puške da nam dodijele novo zaduženje.
– Jankoviću, uvijek si bio najbolji u čekanju. Bio sam jutros na razgovoru sa glavešinama. Izgleda da će zbog ove post-izborne kombinatorike da nas ugase kao odjeljenje. Strah me da ćemo na jesen svi morati da potražimo nova zanimanja. Ako imate neke konkretne želje za premještaj, recite mi da se na vrijeme za vas založim.
– Nema od toga ništa, šefe. Zadužili ste ih vi sve, i to debelo!
– Pamćenje je u našeg naroda kratko. Od trenutka kada je svjetlo medija palo na nas sve je drugačije. Odjednom se svi raspituju za naš odjel. Jedan neuspjeh vrijedi više od decenije pune uspjeha. Lagao bih kada bih rekao da mislim da će se sve srediti.
Nisu stigli da do kraja iznesu svoja uvjerenja i tako pokušaju da odagnaju pesimizam doktora Nedeljkovića jer se on, potpuno iznenada i bez ikakve najave, okrenuo i napustio prostoriju.
Veso je ustao za njim da proprati kuda je pošao. Milovan je hodnikom išao ka svojoj kancelariji. Mladi policajac se vratio nazad u salu za sastanke, pogledao je inspektora Jankovića i zbunjeno slegnuo ramenima.
– Nevjerovatno! Kao da padne u trans. Prestane da bude svjestan tuđeg prisustva. Dobro bi mu došao pregled nekog od njegovih kolega psihijatara.
– Baš me brine ovo! Misliš li da ima realnih šansi da nas raspuste i pošalju negdje drugo?
– Veso, Veso, u ovoj zemlji, osim onoga ko se za sve pita, svima ostalima sudbina visi o koncu. Ko bi gori sad je doli i obrnuto. Valjalo bi da opet iskrsne neki veliki slučaj pa da dobijemo priliku da se još jednom dokažemo i tako ih podsjetimo da ne sjedimo mi ovdje baš svaki dan skrštenih ruku.
Dok su inspektor i mladi policajac nastavili razgovor o neizvjesnoj budućnosti, Milovan je sjedio sam u svojoj kancelariji. Posmatrao je listu poziva na mobilnom telefonu premišljajući se. Jovanu je posljednji put zvao prije sat vremena. Nije smio sebi da dozvoli da je u tako kratkom razmaku opet pozove.
Otkada se desio slučaj sa metkom na stolu i razglednicom iz Australije, nije mogao da se oslobodi unutrašnjeg nemira. Prošlo je više od mjesec dana, ali opet ništa…
Po prvi put je dozvolio da mu se posao pomiješa sa privatnim životom. Neko je uspio da mu prodre u intimu i naruši privid sigurnosti koji je osjećao. Pokušao je da u poruci koju je dobio pronađe neki trag. Pretražio je stare dnevnike sa zapisima svih slučajeva na kojima je radio, počev od vremena kada je bio student u Beogradu i asistent profesora Jovanovića, pa preko prvih dana na specijalizaciji i, na kraju, po dolasku u Podgoricu i zapošljenju u MUP-u Crne Gore.
Nije uspio da se sjeti nikoga ko je istovremeno mogao da ima motiv i da posjeduje metodičnost i hladnokrvnost koja je bila neophodna da se ovakva igra postavi. Zato je iz dana u dan sve više tonuo u paranoju. Skoro na svakih sat vremena bi iz čista mira pozvao Jovanu da provjeri da li je sa njom i dječacima sve u redu.
Odmah nakon prijema razglednice učinio je sve kako bi saznao što više o njenom pošiljaocu. Veze u pošti su mu pomogle u tome, ali nije se imalo puno toga za otkriti. Razglednica je bila poslata iz jednog malog mjesta na sjeveru Australije i putovala je četrdeset i tri dana. Znači da se vrijeme njenog prispijeća samo slučajno podudarilo sa slučajem metka jer niko nije mogao u dan da iskontroliše poštanske usluge.
Od svih osoba koje je poznavao samo je njegov stric Predrag bio povezan sa Australijom, zato je njega prvog i posjetio i dao mu razglednicu da vidi hoće li mu šta otkriti. Stric je pokazao zabrinutost, ali nije mogao sinovcu da pruži bilo kakav odgovor. Za sve vrijeme boravka u Australiji nije nikome odao tajnu o svom porijeklu i razlogu emigriranja. Mjesto odakle je razglednica poslata bilo mu je potpuno nepoznato. Milovan je ipak nastavio da insistira sa pitanjima u vezi čovjeka kojeg su u njegovoj porodici oslovljavali samo sa Krvnik i kojeg je njegov otac ubio prije više od četrdeset godina. Koliko je stric Predrag znao, Krvnik nije ostavio potomstvo za sobom. Tako je doktor Nedeljković bio prinuđen da ostavi i taj trag po strani.
Vrijeme je prolazilo, a Milovan je tapkao u mraku. Bio je ophrvan strepnjom da nešto ili neko dolazi, a najteže je odbraniti se od nevidljive prijetnje. Još ako se radi o nekome ko evidentno zna sve o vama i posjeduje odlučnost da oduzme ljudski život…
Zbog svega toga strahovao je za bezbjednost sopstvene porodice, pa je otkazao sva planirana putovanja. Ovo ljeto moraju ostati na okupu svi zajedno. Dječaci i Jovana su negodovali, ali su znali da je njegova posljednja i zato nisu pokazivali nezadovoljstvo Milovanovom odlukom.
Nadao se nekom slučaju koji bi ga okupirao da barem na neko vrijeme prestane da razmišlja o čudnoj razglednici. Možda je ona trebala da dođe prije slučaja sa metkom na stolu i možda je poruka samo trebala da najavi metak? A možda prijetnja iz poruke tek treba da se ostvari? Osjetio je grč u stomaku, koji se peo ka plućima pritiskajući ga kao teg – gubio je dah. Uzeo je panično telefon i opet pozvao Jovanu. Čim je sa druge strane čuo njen glas pomiješan sa tugom i nervozom, znao je da je pogriješio što nije uspio da se obuzda…
***
Nedelju dana kasnije
„Negdje na svijetu za svakog od nas postoji metak sa našim imenom na njemu“. Ova rečenica na naslovnoj strani bila je objavljena u svim dnevnim novinama od tog dana i dodatno je uznemirila doktora Nedeljkovića.
Sva javnost se pitala koja kompanija stoji iza ove, donekle morbidne, poruke. Ljudi su nagađali da se radi o nekoj od telekomunikacionih firmi koje već godinama pokušavaju na sve načine da skrenu pažnju na sebe ne bi li od konkurencije otkinuli dio tržišnog kolača. Sa nestrpljenjem su čekali nastavak reklamne kampanje da vide da li su u svojim nagađanjima bili u pravu.
Jedino je Milovan bio ubijeđen da se radi o još jednoj poruci upućenoj izričito njemu. U to je još čvršće povjerovao nakon što je pozvao svoje kontakte iz dnevnih novina i pokušao da sazna ko je naručilac reklame. Od svih je dobio isti odgovor, neko je uplatio tri puta veću sumu od one koja je bila predviđena cjenovnicima. Od dnevnih novina se zahtijevalo da objave neobični tekst na naslovnoj strani i to samo na jedan dan. Bila je to ponuda kojoj nisu mogli odoljeti i svi do jednog su je prihvatili. Uplate novinama su izvršene iz različitih lokalnih poslovnica banki pod matičnim brojem za koji se ispostavilo da je pripadao Marjanu Čubrilu, osobi koja je počinila samoubistvo u slučaju sa metkom.
Nakon što je završio svoju malu istragu, Milovanu je laknulo. Više od mjesec dana se osjećao kao jedan od onih laboratorijskih miševa koje drže zatvorene u lavirintu. Gdje god da bi krenuo i šta god da bi pokušao nailazio je na zid. Niko više nije vjerovao u njegov sud i instinkt. Sada napokon ima dokaz da igra još uvijek nije završena!
Sa nestrpljenjem je krenuo da potraži Vesa i inspektora Jankovića. Užurbano se spuštao ka bifeu. Nije odgovarao kolegama koji su prolazili kraj njega i javljali mu se. Bife je bio poluprazan i u njemu ne bješe nijednog od njegove dvojice ljudi. Izvadio je mobilni telefon iz džepa i krenuo da poziva Vesa, međutim, dok se okretao, nehotimice se sudario sa nekim i telefon je pao na pod.
Pogledao je bijesno ka osobi sa kojom se sudario, bila je to jedna od čistačica. Stajala je na koljenima i sakupljala djelove Milovanovog telefona. Sav bijes koji je planirao da prospe na nju je iščezao jer mu je bi žao. Za to vrijeme ona je već sklopila telefon i pružila mu ga, ne podižući pogled ka njemu. Čuo je samo tihi glas ispunjen kajanjem:
– Molim Vas, oprostite! Neće se ponoviti!
– Ništa, moja je greška. Nisam gledao kuda idem. U nekoj sam žurbi. Oprostite Vi, što sam dopustio da klečite preda mnom i sastavljate moj telefon.
Nastavio je hodnikom u pravcu sobe za sastanke, bijesan na sebe što postaje lako razdražljiv i nepažljiv. Veso i inspektor Janković ga dočekaše na nogama. Nije dobio priliku da im kaže da ih je tražio jer mu se mladi policajac obratio riječima.
– Šefe, u pravi tren ste naišli. Dobili smo poziv! Imamo novi slučaj! Nećete vjerovati, kao iz američkih filmova. Riječ je o ubistvu, valjda ima i jedan očevidac. Nastradali M.F. vraćao se sam sa mora i valjda je na prilasku gradu primio stopera koji ga je po dolasku u Podgoricu izbo na parkingu „Delte“. Možete misliti, u sred bijela dana!
– Pa, ako imaju očevica, zašto zovu naš odjel?
– Zato što, po prvim procjenama, ništa nije odnijeto sa žrtve. Dokumenta, laptop, sve je u autu!
Bez obzira na jak poriv da im prvo ispriča o svom otkriću, ipak se suzdržao. Profesionalac u njemu se probudio i riješio je da se posveti slučaju. Inspektor Janković ga je znatiželjno posmatrao.
– Da to ne planirate da na mjesto zločina izađete sa nama? Možda bi i valjalo, taman da se malo oraspoložite.
– Da znaš da hoću! Uželim se i ja terenskog rada s vremena na vrijeme. Čekajte samo da skoknem do kancelarije po pištolj.
– Važi, bićemo u hodniku!
Otišao je do kancelarije i uzeo pištolj koji je bio ostavio na stolu dok je telefonirao redakcijama novina. Zaputio se odmah ka svom timu da ga ne bi dugo čekali. Odjednom je osjetio vibraciju u džepu i muziku od koje mu je srce zazeblo.
Izvadio je telefon, koji je na prvi pogled izgledao kao njegov, ali je svirao nekom drugom melodijom, Milovanu dobro poznatom. Bio je to uvodni dio Mocartovog Rekvijema. Još više se zbunio kada je na ekranu telefona pročitao da ga Jovana poziva. Više nije bilo sumnje da je to njegov telefon. Jedva je smirio ruke dovoljno da uspije da se javi. Sa druge strane je čuo šapat nekog piskavog glasa, kao da neko priča preko krpe.
– Ako želiš da Jovana i dječaci ostanu živi, odmah se pozdravi sa pajtosima i kreni ka svojoj vikendici.
– Ko je to? Kunem ti se, ako im samo dlaka sa glave zafali, goniću te do pakla, ko god da si!
– Čuvaj riječi, doktore. Ako budeš postupao kako ti je rečeno, biće bezbjedni. Oni nemaju nikakve veze sa ovim. Želim samo tebe!
Posljednji slog nije bio šapat već histerični vrisak, mogao se zakleti da je pripadao nekoj ženi. Sluđen sjurio se niz hodnik na čijem kraju je inspektor Janković stajao sam.
– Veso je otišao po kola. Ako ste spremni, možemo da krenemo.
– Ipak neću moći sa vama. Iskrslo mi je nešto privatno. Moraću da izađem da to završim.
– Majka mu stara, šta može biti toliko hitno da ne može da sačeka da završimo uviđaj? Časti mi moje, nešto sa Vama nije u redu!
– Ne budali nego izlazi da Veso ne čeka. Potrudi se da obratiš pažnju na detalje na mjestu zločina umjesto što analiziraš moj život! – bio je namjerno nabusit Milovan kako bi prekratio raspravu. Strepio je za živote svojih najbližih i nije imao vremena za gubljenje.
Inspektor Janković je uvrijeđen izašao iz grade MUP-a i sjeo u automobil za čijim volanom je bio Veso…
Za to vrijeme, Milovan je tragao za čistačicom sa kojom se nedavno sudario. Bio je ubijeđen da mu je ona zamijenila telefon i da je baš ona ta koja mu prijeti. Obišao je u trku skoro čitavu stanicu, ali nigdje nije bilo ni traga od nje.
Sjetio se kako je bio bijesan na sebe što joj nije svašta rekao kada su se sudarili. Dopustio je sebi da povjeruje drugima kako postaje paranoičan. Spustio je gard i evo šta se dogodilo. Vratio se još jednom do kancelarije, ovaj put da bi uzeo ključeve od automobila. Telefon je opet zazvonio, skoro u istoj sekundi se javio.
– Javili su mi da si uspio da se oslobodiš drugara, zato nema više vremena za gubljenje. Porodica te nestrpljivo čeka.
Krenuo je nešto da pita i da opet zaprijeti, ali bilo je kasno. Sa druge strane se više ništa nije čulo – veza je bila prekinuta. Uradio je jedino šta mu je preostalo – izašao iz zgrade policije, sjeo u auto i nagazio gas krenuvši u susret sudbini.
Za to vrijeme mu je na pameti bio Mocartov Rekvijem. Da li je to bila ironija života ili opet neka poruka? Malo je ljudi moglo da prepozna ovu kompoziciju samo na osnovu uvodnih taktova. To je značilo da onaj ko stoji iza svega zna dosta o Milovanovoj prošlosti i činjenici da je muzički više nego dobro obrazovan. Opet se osjetio kao nemoćni miš u klopci sklopljenoj samo za njega…
***
Parkirao se malo dalje od brvnare u kojoj je odrastao njegov otac. Na stazi ispred stajao je parkiran plavi Golf petica, podgoričkih registarskih tablica. Provjerio je pištolj prije nego što je izašao iz vozila, a potom je pažljivo prišao ulaznim vratima. Privuklo mu je pažnju to što su zavjese na svim prozorima kuće bile razmaknute. Kao da je neko htio da proprati sve prilaze kući, pri tom ne vodeći računa da ostane sakriven.
Sa pištoljem u desnoj ruci otvorio je drugom rukom ulazna vrata i zakoračio u kuću. Niko nije reagovao i nastavio je ka dnevnom boravku. Ni tamo nije bilo nikoga. Počeo je redom da obilazi sobu po sobu – sve je bilo prazno. Bio je sasvim sam u kući. Sam i zbunjen!
Uzeo je mobilni telefon, iz liste skorašnjih poziva odabrao Jovanin broj i pozvao. Zvonilo je do kraja, niko se nije javio. Izašao je vani i otišao do automobila koji je bio parkiran ispred. Bio je otključan, ali u njemu nije bilo ničega, čak ni isprava.
Vratio se u dnevni boravak. Sa telefona se opet čuo Rekvijem. Bez mnogo razmišljanja, pritisnuo je zelenu slušalicu i ćutao. Odlučio je da ne progovori prvi, kako bi pokušao da sakrije paniku koju je osjećao.
– Ispoštovao si naš dogovor. Fino, fino. Za nagradu treba da znaš da sam i ja ispoštovala svoj dio. – obratio mu se prijatan ženski glas koji očigledno više nije imao potrebe za skrivanjem. Došlo je vrijeme da se karte pokažu. Milovan je uspio da za trenutak suzbije znatiželju. Zanimalo ga je samo jesu li njegovi na sigurnom.
– Ako je već tako kao što kažete, gdje je moja porodica? Zašto ste ih uopšte upleli u sve ovo? Otmica je krivično djelo, samo da znate.
– Otmica? Otkud ti ideja da je riječ o bilo kakvoj otmici? Tvoja supruga i djeca su na sigurnom u Podgorici. Ako mi ne vjeruješ, uzmi telefon i pozovi Jovanu, ali tako što ćeš da odabereš broj, a ne ime sa liste.
U jednom trenutku Milovanu je sve postalo jasno. Shvatio je kako je čistačica uspjela tako brzo da sklopi rastavljeni telefon. Iskoristila je pometnju i zamijenila njegov telefon sa kopijom, a Milovanov vjerovatno zadržala. Sve vrijeme mislio je da otmičar zove sa Jovaninog broja, a u stvari je i to bilo iscenirano. Palo mu je na pamet da su i jutrošnji oglas u novinama, ali i iznenadni slučaj, maslo istog scenariste.
Bez obzira na to što više nije kontrolisao šta će se dalje događati, bio je spokojan jer je sada znao da su njegovi na sigurnom. Opet je počela da ga obuzima glad za istinom.
– To što ste uradili sve da dođem ovdje mi govori da sam bio u pravu što sam vjerovao kako ovo ima veze sa nečim što se dogodilo prije više od četrdeset godina. Je li tako?
– Vidiš, to je zanimljivo za vas Nedeljkoviće. Pravi ste prefinjeni skotovi i glumite neke plemiće, a ispod ljušture ste sociopate. Otac ti je bio ubica! Ni ti nisi ništa bolji! Znaš, ta priča o osveti i čudima, a niste bili u stanju ni ime čovjeka kojeg je ubio da izgovorite. Zvao se Radomir, a ne Krvnik. Zapamti dobro to ime! Cijelog života te posmatram, još dok si bio dječak imao si tu aroganciju o kojoj mi je i majka pričala. Govorila je da vas po tome mogu poznati ma gdje da odete i odselite. Prije nego što se zimus pojavio tvoj stric, mi smo već decenijama sumnjali da nije on ubio našeg Radomira, ali morali smo da budemo sigurni, inače se njegova krv nikada ne bi smirila i kad-tad bi provrela iz zemlje.
– Ako ste me već dobro pratili, onda znate da je moj otac mrtav, tako da je za osvetu koju ste planirali sada već kasno. I mene je zaboljelo to što je on učinio, ali jednostavno su tada bila druga vremena. Mislim da je moj stric žrtvovanjem sopstvenog života vratio dug ka pokojnom Radomiru. Moram da priznam da sam zaintrigiran ko ste? Koliko ja znam, on nije imao više nikoga od porodice. Zato smo i ostali da živimo ovdje u Crnoj Gori. Još nešto mi jako smeta. Ako ste toliko pravdoljubivi, kao što kažete, čemu onda cirkus sa ostavljanjem metka na mom stolu, zatim ono slanje razglednice iz Australije i jutrošnji slučaj stopera? Tri života su iskorištena samo radi igre. Ne vjerujem da je to pravda o kojoj pričate.
– Dobro je da te radoznalost drži čak i u ovim trenucima. Mislim da je vrijeme i da prestaneš sa tim iritantnim persiranjem. Na meni ti psiho-trikovi ne pale, a i nema potrebe za tim jer mi smo sada više nego intimni. Nego, postavio si pitanja, pa krenimo redom… Radomir možda nije imao zakonite porodice, ali je imao veliku i nesuđenu ljubav, Rosu. I, da nije bilo krvoloka od tvog oca, on bi se brzo oženio i dobio dijete. Da je makar nesrećnik te noći znao da će postati otac. Znaš, ja sam rođena nepunih mjesec dana nakon tebe. Moja majka se, kao i tvoj otac, odselila odavde, ali samo kako bi njega ispratila u stopu. Uvijek mi je govorila da me je Radomir lično poslao da ga osvetim kada dođe vrijeme. Čitav život smo čekale i osluškivale kada će se dušmanin otkriti. Ovog Božića napokon je sve izašlo na vidjelo. Znala sam da moram biti precizna i da ću imati samo jednu šansu. Što se tiče metka i razglednice, moraš priznati da sam bila originalna. U današnjim vremenima čovjek može preko interneta da plati bilo kome za uslugu, pa čak i na drugom kraju planete. Umalo da glupa razglednica sve pokvari jer je trebalo da stigne prije metka, ali avaj, u pošte se ne možeš pouzdati. Od tri života koja pominješ, nijedan nije bio nevin. Marjan Čubrilo je, kao i ja, bio na osvetničkom putu i ja sam mu samo ponudila pomoć. Za uzvrat, on je pristao da ja odredim kada će da izvrši svoju osvetu. A stoper od jutros, vidiš, to je opet jedna slična priča, ali koju nećeš stići da ispratiš do kraja. Šta da ti kažem, trudila sam se da nalazim ljude nalik meni i da im ulijem volju koja im je nedostajala da ispune svoje obaveze. Sa druge strane, dobila sam priliku da napravim malu slagalicu za tebe. Željela sam da osjetiš kako tvoj svijet polako nestaje, kako pada u vodu kult tvoje genijalnosti. Da ljudi shvate da si ranjiv, ali i da ti shvatiš da postoji neko ko zna sve o tebi. Potom sam odabrala današnji dan kao kraj mog pohoda i počela polako da sprovodim u djelo svoj naum.
– Zašto baš današnji dan? – upitao je Milovan, ignorišući na trenutak sve nove činjenice koje je saznao. Njegov mentor mu je uvijek govorio da svoju slabost ne pokazuje protivniku i zato se trudio da djeluje nepokolebljivo i čvrsto.
– Eto, vidiš, još jedan znak arogancije tvoje porodice. Baš na današnji dan, prije tačno četrdeset i šest godina, tvoj otac je lišio života mog nesuđenog tatu. Umjesto da se na taj dan makar kajete, vi ste odlučili da to zaboravite i ne pominjete. Znaš li koliko puta sam u dane godišnjice od Radomirove smrti pratila tvog oca sa pištoljem u ruci? Čekala sam da u njemu pronađem makar trunku kajanja. Nijedan jedini put se nije udostojio da na ovaj dan makar posjeti crkvu i zapali svijeću za njega. U meni bi tada ključao bijes. Maštala sam kako mu prislanjam pištolj na čelo i pritiskam obarač. Jedino što me zadržavalo bile su mamine molbe da moram, prije nego što izvršim osvetu, biti sigurna ko je krivac.
Milovan je kroz prozor pokušavao da ugleda gdje se nalazi žena sa kojom razgovora. Nije ga više toliko zanimalo šta ima da mu kaže. Bitnije je bilo da kupi vrijeme dok je ne locira.
– Pa kako se onda ja uklapam u taj obrazac? Moj otac je evo već nekoliko godina pod zemljom. Mislim da si zakasnila sa osvetom.
– Vidi se da ipak ništa ne znaš. To što glumiš nekog detektivčića i što novine pišu o tebi je potpuno nevažno. Grijesi očeva padaju na sinove, a pošto si ti jedini sin našeg krvoloka, danas ćeš platiti dug!
– Moram još nešto da te pitam. Kako si znala da ću prepoznati Rekvijem?
– Ha, priznaj da je bio dobar fazon. Pa rekla sam ti da smo majka i ja skoro čitav život posvetili prateći porodicu tvog oca i tebe. Začudio bi se kada bi znao da smo čak jedno vrijeme živjeli u istoj ulici i išli u istu školu, pa čak i na časove klavira. Sjećaš li se profesora Marka i njegove opsjednutosti smrću? Tjerao nas je da vježbamo izvođenje svih poznatih rekvijema, mada smo bili tek djeca. U stvari, želio je da ga mi adekvatno ispratimo. Njegova kasnija sahrana bila je samo formalnost. Mala grupa učenika pružila mu je mir koji je želio.
Prebirao je po sjećanjima iz djetinjstva kako bi u njima pronašao djevojčurak sa kojim je zajedno išao u školu i koji je živio u blizini njihove kuće i tada se sve zatvorilo, kao posljednji djelić slagalice. Promrljao je njeno ime u slušalicu.
– Marija…
– Baš ta! Znaš, u tim godinama još nisam mogla da te mrzim kako treba. Čak štaviše, bila sam zaljubljena u tebe. Kasnije, kako sam bila zrelija i gledala druge djevojke kako rastu uz očeve zaštitnike, postala sam svjesna šta mi je sve uskraćeno zbog nekog od muškaraca iz tvoje porodice. Najveću lekciju naučila sam nakon onog našeg naivnog poljupca u petom razredu. Tada sam došla kući i majci priznala da mislim da te volim, poludjela je i istukla me nazivajući me izdajnikom porodice. Od tog dana sam počela da te mrzim i ta mržnja bila je sve snažnija iz dana u dan. Prezirala sam te svake stotinke svog postojanja.
Osjetio je slabost koja je počela da ga obuzima. Ophrvan uspomenama iz djetinjstva, stajao je skamenjen i zurio kroz prozor. Uočio je odsjaj iz krošnje obližnjih četinara i shvatio da ga to Marija drži na nišanu. Sada kada je njegov protivnik dobio lice, Milovan se osjetio potpuno nemoćnim. Sjetio se prvog poljupca poslije koga je bio u groznici tri dana.
Palo mu je na pamet i kako se ta priča završila. Marija se sedam dana nakon poljupca odselila iz kraja, a on ostao da pati kako to samo može nezreli dječak. Mjesec dana kasnije ona je za njega postala samo uspomena, i to jedna od onih za koje je mislio da nikada neće dobiti priliku da ih oživi. Život kao da ga je danas sustigao i udario najsnažnije, pravo u lice.
– Žao mi je samo što srce moje majke nije izdržalo. Kada je saznala da su njene slutnje bile opravdane, odnosno, povratkom tvog strica i ponovnim otvaranjem slučaja, ona se toliko potresla da je doživjela moždani udar od kojeg nije uspjela da se oporavi. Na njenom grobu sam ponovila zakletvu koju me je tjerala da izreknem još kao djevojčica i evo danas ću je konačno ispuniti. Imaš li šta da kažeš ili ćeš oprost potražiti na onoj tamo strani?
Stajao je nijem i nepokretan, pogleda uprtog u tlo. Čekao je Marijin sljedeći potez, prepuštajući joj se na milost i nemilost.
– Šta je? Ipak nećeš ništa reći? Možda je tako i najpoštenije. Znaš, ne vjerujem da je moj Radomir imao priliku da objasni nešto tvom ocu. Eto tako doktore, vrijeme je da kreneš na onaj svijet. Ako kojim čudom završiš sa našim roditeljima, pozdravi ih.
U filmovima obično prikazuju kako se u posljednjim trenucima čitav život razmota ubrzano pred očima onoga koji umire i zato se Milovan osjetio prevarenim. Nije imao vremena ni da razmisli. Čuo je dva hica, ili mu se barem tako učinilo. Prvi kao da se nije ni ticao njega i ovog univerzuma, i drugi koji je više osjetio nego čuo. Zbunjeno je pogledao u krvavu mrlju koja se širila njegovim prsima, a potom je sve postalo mračno i počeo je da tone, sve dok mu tijelo nije udarilo o pod. Tada je sve prestalo…
***
Pola minuta kasnije, u kuću je upao Veso u pratnji dva policajca. Prišao je nepokretnom tijelu svog šefa i pokušao bezuspješno da mu napipa puls. Dok je policajac zvao hitnu pomoć, Veso je okrenuo Milovanovo tijelo na leđa i raskopčao mu košulju. Taman što je počeo sa masažom srca, kada je sa vrata začuo glas inspektora Jankovića:
– Uh, kako sam je pogodio! Pravo sam oko sokolovo! Ostala je živa, šefe, i uhvatili smo je, tako da ništa ne…
Ostatak rečenice je ostao nedovršen. Prizor Milovanovog nepokretnog tijela i njega je šokirao kao mladog policajca koji trenutak ranije. Potreslo ga je i to što je imao Mariju na nišanu, ali nije pucao da je ubije već da je onesposobi. Zato ju je pogodio u ruku kojom je pridržavala pušku sa optičkim nišanom. Vidio je da je uspjela da opali nakon toga, ali nije ni slutio da je mogla pogoditi Milovana. Ne gubeći vrijeme, pridružio se svom kolegi u pokušajima da ožive doktora Nedeljkovića.
Vrijeme je odmicalo, svaki novi sekund odnosio je nadu sve više u nepovrat…
***
Kada je Milovan u stanici rekao da ipak neće izaći na mjesto zločina, inspektor Janković i Veso su bili uvjereni da nešto nije kako treba. Zato su riješili da ni oni ne odu na uviđaj, već da sačekaju u kolima ispred stanice da vide šta će se dalje događati. Potom je Milovan izašao vani i ušao u svoj privatni automobil. Odlučili su da ga prate na nekoj pristojnoj razdaljini. Bili su začuđeni kada su shvatili da on ide ka svojoj vikendici.
Da ih ne bi primijetio, morali su da se parkiraju skoro kilometar daleko od kuće i tu su Milovana izgubili iz vida. Dok su se primicali vikendici, primijetili su plavi Golf parkiran tik kraj ulaza u vikendicu i, da se o bilo kom drugom radilo, pomislili bi da je to tajni susret dvoje ljubavnika i otišli bi nazad. Umjesto toga, čuli su šum u nekoj od krošnji iznad sebe.
U potpunoj tišini su se zaputili ka izvoru zvuka sve dok nisu shvatili da to neko priča preko telefona. Ugledali su naoružanu ženu kako sjedi uvučena u krošnju drveta i od tog trenutka su čekali savršen trenutak da je onesposobe. Kada su po njenoj kretnji shvatili da se sprema da zapuca, inspektor Janković je učinio sve da je preduprijedi. Nažalost, nije uspio u tome i Milovan je pogođen…
***
Tri dana kasnije, negdje poslije ponoći, u Jedinici intenzivnog liječenja Kliničkog centra Crne Gore
Jedna od sestara je uzbuđeno prišla pultu tražeći neku od koleginica. Iz sestrinske sobe izašla je omalena sestra Ivona.
– Brzo! Javite doktoru Hajdukoviću da je naš pacijent napokon na kratko bio došao sebi.
– Koji od deset nesrećnika? I zašto je to toliko hitno da bi čovjeka sada probudili?
– Doktor Nedeljković! Pacijent iz sobe broj tri, na prvom krevetu sa desne strane!
– Što je on tako poseban pa čitav dan zivkaju i ispituju za njegovo stanje?
– Ivona, vidi se da si danas došla sa odmora. Čitava država bruji o ovom slučaju, a ti ne znaš ko je doktor Nedeljković. E, majko moja! A poslije kažu da sestre žive od tračeva i da je u bolnici nemoguće sačuvati tajnu. Bio je u komi od trenutka kada su ga doveli do maloprije, kada je na pola minuta povratio svijest. Nesrećnika su kasno uspjeli da reanimiraju i sada je veliko pitanje da li će uspjeti da preživi i potpuno se oporavi. Šteta!
Mlađa sestra je pokušala da se solidariše sa koleginicom u tuzi za ranjenim doktorom, ali nije uspijevala, jer nije vidjela po čemu je to njegova priča drugačija od priča ostalih koji su na odjeljenju. Zato je prekinula razgovor i pošla da pozove doktora Hajdukovića.
Da je kojim čudom Milovan bio pri svijesti, vjerovatno bi sjedio na ivici bolničkog kreveta i gledao kroz prozor na Mjesec koji je djelovao sablasno velik. Umjesto toga, Mjesec je posmatrao njega…
