Tebi koji ovo čitaš, sljedeći redovi zvučaće smiješno i nevjerovatno. Pomislićeš da su djelo ludaka… Ipak, taj ludak i njegova tri prijatelja žrtvovali su živote u pokušaju da spasu čovječanstvo. Ironija je što ljudski rod nije želio spas…
***
Zovem se Ratko, doktor sam fizike i mrtav sam već dvadeset i pet godina. Trebalo je da se rodim kroz šezdeset i četiri godine… Pitaš se kako to? Tako što sam ja iz budućnosti….
Na početku nas je bilo četvorica, ali sam ostao samo ja. Oni su imali sreću da ne budu svjedoci kraha našeg pokušaja. Došli smo iz 2041. godine. U mojoj vremenskoj liniji svijet je bio na rubu nuklearnog rata. Pola godine prije nego što je kriza dostigla vrhunac, uspio sam da napravim prototip manipulatora vremenskim vorteksom ili ti MVV. Laički rečeno, kreirao sam vremeplov. Tačnije, uređaj uz čiju pomoć sam mogao projektovati bilo koji djelić već odigrane prošlosti. Kao da sam raspolagao bioskopom u kojem se čuvala arhiva svega što se ikada dogodilo.
U početku sam ga koristio samo kako bih imao uvid u istorijske događaje. Pošto je moj projekat bio pod okriljem Ujedinjenih nacija koristili smo MVV za verifikaciju sumnjivih istorijskih teza. Dodijeljen mi je tim od tri naučnika sa kojima sam provodio sve vrijeme.
Počele su da se rađaju ideje kako bismo mogli što kvalitetnije iskoristiti moj izum. Ahmed, jedan od kolega iz tima, dosjetio se da bi, ako je već moguće uz pomoć MVV-a projektovati prošlost u stvaran svijet, moglo biti izvodljivo i da projektujemo sebe u prošlost. Olakšavajuća okolnost bila je ta što je prošlost određena jer se već dogodila, za razliku od sadašnjosti i budućnosti koje su nepredvidljive i odvijaju se. Na taj način ne samo da bismo mogli projektovati sebe kao hologram već bi te naše projekcije mogle biti materijalizovane u vremenu i prostoru koje zadamo MVV-u.
Naši eksperimenti su se ređali jedan za drugim, skoro da nismo ni jeli ni spavali sve dok nismo uspjeli da realizujemo zamišljeno. Ostvarili smo kontakt sa jednim slučajnim prolaznikom na Pikadiliju u Londonu iz 1978. godine. Nakratko smo se pojavili pred njim, na šta je on izbezumljen pobjegao glavom bez obzira.
Taj uspjeh probudio je u nama pregršt novih ideja. Kada bismo bar mogli ljudskom rodu poslati poruku u prošlost – da se na vrijeme odustane od nuklearnog naoružavanja. Ali opet, zar nisu godinama vođeni simpozijumi i debate i to nije dalo nikakvog rezultata…
Šta se dogodilo sa ljudima pa su u jednom trenutku istorije prestali da uvažavaju pravila ratovanja i zamijenili težnju da se neprijatelj pokori, onom da se neprijatelj istrijebi? Iznijeli smo taj problem timu istoričara i oni su nam jednoglasno odgovorili koji je događaj evidentno promijenio sve. Bio je to Drugi svjetski rat.
Jedino tada je postojala snaga u vidu fašizma, koja je težila da potpuno istrijebi nacije koje na bilo koji način štete njima – Arijevcima. Krenulo se u proizvodnju oružja za masovno uništenje i u tu trku su se uključili i „dobri i loši momci“ u tom ratu. Sve se završilo krahom fašističke ideologije, ali se trka u naoružanju nastavila kao da bitke na frontu i dalje traju.
Tako smo odlučili da pokušamo da zaustavimo buđenje fašizma u Njemačkoj svrgavanjem nosećih ljudi te ideje. Ako se Rajh ne uzdigne na nivo najveće vojne sile, neće biti ni rata, ni koncentracionih logora, niti eksperimenata na ljudima, biološkog i onog najgoreg – nuklearnog oružja.
Postojao je samo jedan problem u našem planu. Samim uplitanjem u tok prošlosti izazvaćemo paradoks te mi nećemo više postojati, tj. ako naše projekcije uspiju da izvrše zadatke, mi ćemo prestati da postojimo u našoj vremenskoj liniji. Tačnije prestaće da postoji čitava naša stvarnost jer će biti zamijenjena novom.
Možda bismo više oklijevali da nismo postali svjesni da je samo pitanje dana, ako ne i časa, kada će Amerika i Kina krenuti u bitku koja će nas sve uništiti.
Adolf Hitler, Anton Dreksler, Herman Gering i Ditrih Ekhart bila su imena ljudi koja su naši istoričari označili presudnim za nastanak ove strašne pošasti. Četiri imena za nas četvoricu… Proučili smo njihove biografije i riješili da se projektujemo u istu godinu – 1917, ali na različitim lokacijama, dok je još bjesnio Prvi svjetski rat sa ciljem da svaki od nas svojim aktivnostima eliminiše nekog od pomenute četvorice ili da pak učini nešto da ih skrene sa puta destrukcije.
Nismo još bili sigurni šta će se dogoditi kada budemo prebačeni u prošlost. Da li će naša projekcija biti površna kao u prvim eksperimentima ili ćemo uspjeti da se potpuno materijalizujemo.
Bio je 30. mart 2041. godine. Tačno 15 sati i 42 minuta kada je naša stvarnost prestala da postoji. Samo koji tren kasnije vratio sam se u 1917. godinu, 5. mart, dan kada se Adolf Hitler, po istoriji, vratio u svoju jedinicu na frontu…
***
Nisam još bio potpuno svjestan svog okruženja. Zaglušujuća buka, zvuci puškaranja i naredbe na njemačkom jeziku činili su da pomislim kako je to kraj svega i da sam uzalud žrtvovao sebe i drugove…
Napokon sam otvorio oči i skoncentrisao se na ono što vidim. Oko mene je vladao takav metež da niko nije obraćao pažnju na još jednog od izgubljenih, na borbenu liniju tek pristiglih nesrećnika, kojima sam nalikovao u uniformi pozajmljenoj od muzeja istorije. Strahovao sam samo da li ću ostati dovoljno dugo živ dok pronađem svoju metu.
Moja pretraga rova je potrajala i svakog trena sam očekivao da mi priđe neki od grlatih oficira i razdere se na mene. Taman kada sam izgubio nadu u podatke koje sam imao, ugledao sam ga… Bio je još mlad i krasio ga je odlučan pogled. Nije još uvijek odavao utisak zvijeri kakva će postati, okružen saborcima kojima je nešto govorio. Neprimjetno sam prišao i stao iza njih.
Pričao im je kako je sve vrijeme rehabilitacije osjećao veći bol u duši zato što je nakratko morao da se povuče sa fronta, nego od same rane u nozi. Njegov govor bio je usmjeren ka onima koji su klonuli duhom i bilo je nešto u toj njegovoj agresivnoj pojavi. Žamor se širio među slušaocima. Svi su disali kao on. Nakon jedva nekoliko izgovorenih rečenica postao je njihov vođa.
Skup se razilazio. Bili su spremni za novi juriš predvođeni Adolfom, povratnikom na ratište. Francuzi su nadirali, kuršumi su zviždali oko nas kada sam prišao svojoj meti i pribio mu cijev pištolja na leđa i opalio. Njegovo beživotno tijelo se istog trena srušilo. Znao sam da poslije ovoga nema povratka. Istorija je bila promijenjena. Ispred mene je ležao mrtvi Hitler… Nisam mogao vjerovati svojim očima.
Prišli su i razoružali me. Nisam pružio nikakav otpor. Očekivao sam svakog trena da ću i kao projekcija prestati da postojim, ali to se nije dogodilo. Odveli su me u tamnicu i ispitivali. Po mom izgovoru su mislili da sam ubačeni špijun i zato sam tretiran kao ratni zarobljenik. Prvom prilikom bijah zamijenjen za jednog njemačkog oficira.
Šta se dogodilo sa mojom projekcijom i kako to da sam i dalje nastavio da postojim i do kada će to potrajati? Kakva je bila sudbina mojih prijatelja? Da li su i oni uspjeli izvršiti svoje zadatke? Pitanja je bilo mnogo, a odgovore nisam imao…
***
Ja sam obični eho budućnosti koji je ostao zarobljen u vremenu. Godine su prolazile i rat se završio, a ja nisam ostario ni jednog jedinog dana. Ništa se na meni nije mijenjalo, čak su mi brada i kosa ostale iste kao onog dana kada sam se uz pomoć svog izuma našao u prošlosti. Zahvaljujući novinama saznao sam da su i moji prijatelji uspješno izvršili svoje zadatke i da su sva trojica, dok su bili u pritvoru, na neobjašnjen način uspjeli da uteknu iz tamnica.
Znao sam da to nije istina. Oni su prosto prestali da postoje… Zašto ja nisam podijelio njihovu sudbinu? Davno sam prestao da se nadam da će trenutak mog kraja doći… Počeo sam da se mirim sa tim da sam besmrtan i osuđen na vječnost.
Ostao sam samo ja! Posljednji čovjek svog svijeta. Niko ne zna kakvu smo žrtvu podnijeli da bismo sačuvali budućnost… Makar smo uspjeli u tome!
Tako sam barem mislio u prvim godinama… Antisemitizam nije zaživio u Njemačkoj. Nije bilo uzdizanja i zastranjivanja desnice. Svijet se oporavljao od rata, a onda je sve počelo da klizi u ponor. Munjevitom brzinom pristizale su vijesti da se Rusija priprema da otpočne invaziju na Poljsku. Staljin je za manje od mjesec dana u februaru 1937. godine uspio da pokori čitavu teritoriju Evrope, sve do Francuske koja se uz pomoć Britanije suprostavljala.
Bilo je razlika u načinu na koji je vođen ovaj rat u odnosu na onaj iz mog svijeta, ali je vodio istom. Rusija je postala prevelik zalogaj za saveznike i Amerika koja se uključila u sukob radila je na tome da se rat što prije okonča. Kina i Japan su se držali po strani sve dok saveznici, predvođeni Amerikom, nisu na Moskvu spustili atomsku bombu. U jednom trenu sravnjen je sa zemljom jedan od najljepših gradova na planeti. Staljin je stradao sa još tri miliona svojih sunarodnika. Primirje je narednog dana potpisano pod patronatom Japana i Kine.
To je bio događaj koji je raspirio i posljednji tračak mojih iluzija da smo promijenili budućnost. Danas čitav svijet slavi. Poraženi slave mir, saveznici slave pobjedu, jedino ja sjedim, pišem ovo i plačem. Željeli smo spasiti čovječanstvo, a ispalo je da smo se igrali bogova i osudili neke nove ljude na smrt…
Molim Boga da ovaj rukopis padne u prave ruke. Moja posljednja želja je da bude zapečaćen i sačuvan u sjedištu Ujedinjenih nacija sa zabranom da se otvori prije 2020. godine, u nadi da će do tada svijet još postojati, jer ko zna šta nas sve čeka u ovoj vremenskoj liniji.
Nadam se da će ljudi iz budućnosti naučiti nešto iz mojih postupaka, te da će sljedeći put donijeti isrpavnu odluku. Osjećam kako moj eho u ovom svijetu napokon blijedi… Vrijeme je da odmorim… Previše sam toga vidio…
Na teritoriji nekadašnjeg Balkana, u koloniji pod jurisdikcijom Ujedinjene Kraljevine Britanije,
25. avgust 1942. godine, grešnik Ratko…
BILJEŠKA IZ ARHIVE UN-A:
Dokument u prilogu, pod imenom „Zapisi jednog ludaka“, pronađen je prošle godine na teritoriji nekadašnje Podgorice, a današnjeg Balkanopolisa tri, u ruševinama starog grada. Utvrđeno je da je star približno sedamdeset godina što i odgovara datumu na kraju teksta.
Nevjerovatna storija ne može se sa sigurnošću odbaciti kao neistinita. Pomenute četiri osobe, sve pirpadnici vojske njemačkog carstva zaista su stradale istog dana to jest 5.3.1917. godine. Njihovi atentatori na tajanstven način su iščezli još prvog dana pritvora, osim onoga koji je ubio kaplara Adolfa Hitlera i koji navodno potpisuje sporni dokument. Njemu se trag gubi nakon kraja rata i nemoguće je utvrditi njegovo porijeklo i prošlost. Mada u tim godinama je bilo dosta slučajeva krađe identiteta ili izmišljanja istih.
Sjenku na ovu priču baca to što prosto nevjerovatno zvuči da su četiri imena mogla biti odgovorna za posrnuće ljudskog roda. Posebno je sporna mogućnost da je neko kao Adolf Hitler, siroče i neuspješni umjetnik prije rata, a u ratu nosilac čina kaplara, mogao postati lider desnice i čovjek koji će uzdići Njemačku do neslućenih visina.
Za sada ne postoje implikacije da je izvodljivo proizvesti nešto poput navedenog uređaja – VVM-a. Naučnici međutim ne odbacuju mogućnost da će tako nešto biti moguće u godinama koje su pred nama. Iz tog razloga nalaže se da se zapis čuva u arhivi i da se otvara na svakih deset godina kako bi njegova vjerodostojnost opet bila provjerena.
Molim vas da postupate po ovim instrukcijama i ne zanemarite važnost ovog dokumenta.
Sjedište UN-a,
U Pekingu 24.12.2013. godine.
